Makarska je na karti hodočasničkog turizma, istaknuta samo s jednom točkom vrijednom interesa. Riječ je naravno o Vepricu. Lokalitet je od strane biskupa Juraja Carića prepoznat prije više od stoljeća kao destinacija začuđujuće slična Gospinom svetištu u Lurdu.

Forumi i grupe po društvenim mrežama, ovo mjesto opisuju kao; ‘okrepu za tijelo i dušu’, posebno se diveći pitoresknom ambijentu okruženom borovom šumom.

Onodobni suvremenik , don Petar Kaer, u svojoj knjizi ‘Makarska i primorje’ o Vepricu kaže: ‘Gospina špilja neće biti samo oaza u pustinji, nego i milo utočište. Stoga se već pošumio najveći dio okolnog zemljišta. Gdje je sada golet, do nekoliko će godina biti šuma. Vepic će biti najljepši dio Makarskog primorja, a i dalje.’

Oglas

Sa šumom su kasnije nastajali problemi. Dugogodišnji makarski župnik i upravitelj Veprica don Srećko Bezić svjedoči: ‘Posebna optužba kojom je komunistička općinska vlast napadala 1981. upravu svetišta, bila je sječa šume’ .

Premda struka, vatrogasci i šumari, opravdavaju rijeđenje borovine, vlast optužuje crkvu za devastaciju. Te se godine, zbog navodnog nepoštivanja prostornog plana, ruši više objekata. Urbanisti ne vide nikakvog problema, ali se boje reagirati. Povod takvom ponašanju vlasti, još je jedna potvrda ukorijenjenosti vjere u narodu, posebno izražena na Euharistijskom kongresu održanom mjesec dana ranije. Procijene su kako je na skupu bilo prisutno čak 70 000 ljudi!

Vlast pokušava na sve načine obezglaviti organizaciju događaja, pa dan prije početka kongresa inspekcija proglašava vodu u svetištu zaraženom i izdaje zabranu korištenja. Uprava nije poslušala naređenje, a od vepričke se vode naravno nitko nije otrovao.

Prisutnost kardinala Oddija iz vatikanske Kongregacije za kler, bilo je riskantan trenutak za strože sankcije, te vlast ruši objekte tek po njegovu odlasku. Crkvi se ispostavlja i račun za troškove rušenja. Na sreću, netko razuman iz ondašnjih sinekura, stopira takvu odluku i gura je duboko u ‘škafet’.

Intervencije na vepričkom prostoru u početku poštuju ludrski predložak. Biskup Carić, prema viđenom u Lurdu, podiže posve istu sakristiju, postavlja jednak položaj ispovjedaonica i Križni put. Neke preinake izlaze iz okvira lurdskog originala, pa i u crkvenim krugovima ima nezadovoljnih. Kako to izgleda sada, u prilici smo se uvjeriti. Kao i nekad, stajališta su oprečna.

Najambiciozniji arhitektonski projekt crkve dolazi iz studija Cirila Metoda Ivekovića. Pred Prvi svjetski rat počinju pripremni radovi. Kaer bilježi: ‘Dok se s jedne strane čovjek divi nacrtu, s druge klone duhom kad promisli na ogromna novčana sredstva koja bi se imala uložiti.’ Ratne neprilike prekrile su velebni projekt debelim slojem prašine zaborava.

Vepric je tituliran kao Svetište Majke Božje Lurdske, no na njen blagdan 11. veljače, nije ni izdaleka onako pun upravo na današnji datum 08.rujna, i ‘užežin’, dan ranije, na spomendan Marijinog rođenja. Prema mišljenu don Srećka Bezić, taj dan postaje centralnim događajem, zbog pogodnijih vremenskih prilika za okupljanje.

Hodočašćenje u Vepric na Malu Gospu, puka iz šire okolice, kreće sredinom 30-tih godina i od tada broj kontinuirano raste.

Nekad je bio u praksi i običaj procesije sa svijećama na Veliku Gospu od Veprica do grada. Događaj je plijenio ljepotom i gotovo mističnom atmosferom. U takvoj procesiji 1947. svečano sudjeluju i predstavnici nove vlasti. Već od iduće godine, procesija se zabranjuje.

Od 20-tih godina, raste popularnost vjenčavanja u vepričkoj špilji. Trend postaje gotovo pomodan.Vepric nudi priču topliju od ovih nabrojanih crtica iz povijesti svetišta. Najljepše i najpotresnije priče ispisane su na mnoštvu zavjetnih pločica. Svaka je od njih dragocjen i neponovljiv kamenčić u mozaiku gorljive vjere.

Piše: Marino Srzić / foto: privatni album