Na današnji dan 1973., izveden je vojni udar u Grčkoj. 25. studenog u katoličkom je kalendaru obilježen spomendanom svete Katarine Aleksandrijske, a 2020. godine svijet je napustio Diego Maradona. Ništa od tih povijesnih, potresnih i važnih događaja nije motivom redaka koji slijede. Točno prije tri godine zauvijek je partila naša Smilje iz Makra. Nije parola već sušta istina kako je njezin lik nenadoknadiv kamenčić u mozaiku identiteta Makarske, te kao takav ostaje zabilježen u kolektivnoj memoriji grada. Danas se Smilje sjećamo objavljivanjem posmrtnog slova, zapisanog 25. studenoga 2018. ljeta Gospodnjeg (‘predkoronaškog’):

‘Kada cijeli Facebook prostor makarskih korisnika, u jednom popodnevu preplave postovi s istom viješću, onda znaš kako se nešto važno dogodilo. Pri tom nije riječ o trijumfu naših tenisača na Davis cupu, niti o novom skandalu u šporkoj politici. Kada se vijest krene komentirati na češkom, njemačkom i engleskom, onda stvar poprima internacionalne razmjere. Turisti, vjerni posjetitelji Makarske, žale za smrću osobe koja im je od svih lokalnih znamenitosti, ostala u najdražoj uspomeni. Otišao je dakle zauvijek neki uglednik, političar, poteštat, netko bitan za Makarsku?
Ništa od navedenog osim posljednjeg ne stoji. Da, otišao je netko zaista bitan za grad, bez koga, ma kako to patetično i ofucano zvučalo, zaista ništa više neće biti kao prije. I neće. A i kako bi kad više nema naše Smilje.

Sudbina je htjela da oči zauvijek zatvori izvan svoga grada. Je li tako trebalo biti ili nije, ostaje za procijeniti. Svakako Smilje to ne bi poželjela. Na posljednju je partencu trebala poći, ako ne već iz svojih Puharića, a onda iz grada kojeg je predstavljala bolje i atraktivnije od bilo kojeg naobraženog turističkog stručnjaka.

Oglas

Njena ovozemaljska priča krenula je u drevnom Makru, u domu Kleme i Marice Puharić. U Knjizi rođenih stoji da je rođena 07. svibnja, 1932. godine, pa potom, dva dana kasnije, krštena kao Smiljanka Pompeja. To drugo ime nije nikad upotrebljavala. Ne bi joj ni pristajalo. Pompeji su pokleknuli pred Vezuvom, a Smilje ne bi ni pred većom silom. Odrješita i tvrdoglava, domišljata i vrijedna, kročila je kroz život svojom zacrtanom rutom bez centimetra odstupanja. Rad, muka i trud, ponavljali su se kao uporna mantra kroz cijeli njeno trajanje.

Znojem je natapala masline, znoj joj se s trudbeničkog lica cijedio po plaži. Tamo nije hvatala sunce ni činila banje. Tamo je pokrenula posao prodavača rakije, smokava, ulja maslinova i lavandina. Dalekovidna i spretna, bila je pionirkom svih kasnijih OPG-ova, ekološki uzgojenih proizvoda, tradicionalnih suvenira. I to nije šala. Bila je na svoj jedinstven način zaista vizionarka. Jedna od onih za koji domaći ljudi kažu –E da joj je bilo dat škole! Kad bi je slušali kako se bolje od profesora snalazi u konverzaciji na njemačkom, češkom, engleskom, zapitali bi se otkud sve to znanje u toj malešnoj glavi?

Smilje
No Smilje nije bila samo to. Bila je osebujna, živopisna, jedinstvena. Kao takva će i ostati najviše zapamćena. Nijedan od epiteta koji će joj prijatelji ovih dana davati, neće biti dovoljan da je u cijelosti opiše. Istinska legenda, ikona grada, makarska maskota, žena velika srca i britka jezika. Sve je to zaista i bila.

Onaj dio Smilje koji je teško opisati ležao je u njenoj ćudi. Smilje se najbolje može ocrtati kroz bezbrojne fjabe u kojima je bila glavni akter i izjave što su pogađale u srž stvari i posramljivale tobože pametnije i uglednije. Događaji s njome će se prepričavati i ući u urbanu legendu. Zato ih sada nije potrebno prepričavati. Ako netko i krene sakupljati sve Smiljine baze, trebat će mu više od stranica odebljeg libra.

U danima kojima dolaze žalit ćemo za njom, a onda ćemo vrlo brzo shvatiti da plačemo nad sobom jer smo bez nje ostali.’
Tako smo se 2018. oprostili od Smilje. A sad, kako bi ona kazala: -Svak’ sebi, poštujem te!

Piše Marino Srzić / fotografija: Tonči Bušelić