-Ne cmizdri! Moli Boga da nije i gore! Kako je onima gladnima iz Biafre!, držale su nam nad glavama pištule brižne babe, tjerajući nas usput da pokusamo porciju omraženoga i zdravog španjaka sve do fundamenta pijata. Gladnom Biafrom nam se prijetilo gotovo jednako kao i baba-rogama. I danas je biti stanovnikom negdašnje Biafre, nemjerljivo teže nego grijati kosti na suncu preko rive rodne Makarske, no ipak kukamo. Trenutni aktualni razlog našeg poslovičnog žuganja krije se iza zatvorenih vrata kafića i preko noći iščezlih omiljenih štekata. To svakako nije benigna situacija za poslodavce i zaposlenike, pa bi bilo fer razumjeti i njihove reakcije.

Oglas

No što je tu je! Sila Boga ne moli!, ili da parafraziramo preciznije staru poslovicu -Korona Boga ne moli! Jedno je utješno! Škapulali smo se, bar za sada, od policijskog sata, premda su i bez njega kale praznije od takujina i bankomata na pola mjeseca. Stari nam nisu bili te sreće, pa najvremešniji još uvijek pamte zlokobna imena poput; koprifoga ili redarstvenog sata. Ovi nazivi za zabranu kretanja pučanstva u određenim satima, najčešće od predvečerja do zore, samo su neki iz duge povijesti predostrožnih ili represivnih mjera s kojima nije bilo šale. U ratnim su razdobljima zbog nepoštivanja zabrane kretanja, padale i glave, a u ‘vrimenima hebenima’ druge vrste, dobivalo se po škinama volovskim žilama, a po rebrima i ‘tikvama’ pendrecima i kundacima, te završavalo u pržun.

Preci su nam i bez poznavanja njemačkoga znali kako ‘Sperrstunde’ iz doba Austrije, te ‘Polizeistunde’ za nacističke okupacije, znači da im se u propisano vrijeme najbolje zavući pod ‘monte-pjumin’ iliti ‘jorgan-planinu’ i činit kuco. Iz surove žandarske prakse bio im je jasan i termin ‘predostrožnih mera za očuvanje kraljevine’, odnosno Karađorđevićeve guzice. Strepili su i od vrlo izvjesne pogibelji radi nepoštivanja ‘redarstvenih satova’ Pavelićevih montura. U par kriznih situacija pokojne socijalističke Jugoslavije, nije bilo službenih objava o nekretanju u sitnim satima, ali je katkad i radi ‘pokušaja rušenja tekovina revolucije od unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja’, bilo pametno ne ‘balanzat’ noću po kalama.

Za staru domaću gardu naziv ‘coprifuoco’, izgovaran po domaći -koprifogo, najčešći je sinonim za pojam policijskog sata. Ova talijanska složenica od copri-pokriti i fuoco-vatra, nosi u sebi ključ za objašnjenje pojma. Radi se o običaju iz prošlosti kada su zbog opreza od učestalih požara, zvona s kampanela ili truba noćnog stražara, upozoravali stanovnike da krenu domovima i tamo ostanu, no da svakako najprije -Copri il fuoco!, pokriju vatru pepelom, kako se ne bi rasplamsala i izazvala požar.
Jedan lokalni događaj povezuje sve nabrojeno u dramatičnu makarsku štoriju iz 1816 godine. Tu su; epidemija, vatra, noćna straža i policijski sat.

Zgodu u svojem djelu ‘Memorie macarensi’ (Makarske uspomene), spominje Vjekoslav Cezar Pavišić. Spomenute godine, grad je još uvijek u stanju panike i straha od novog vala zaraze, poslije upravo minule kužne epidemije, pa se provodi režim ‘koprifoga’ i kontrola kretanja stanovništva. Nikola Antunović Finko, u svojstvu zapovjednika gradske straže, susreće prijatelja, inače oca autora knjige Pavišića, angažiranog kao dobrovoljnog redara. Sjeli su zajedno nedaleko od crkve komentirajući nemile događaje izazvane friško posustalom kugom. I dok su se tako prisjećali rodbine, prijatelja i sugrađana, podleglih ‘crnoj nenadinji’, osjetili su smrad paljevine i ugledali plamene jezike na vratima katedrale. Hrabro su utrčali u oganj pokušavajući nešto spasiti, ali je već bilo kasno. Antunović ipak uspijeva vatri oteti kip sv. Roka i iznijeti ga vani. Od svega je bio nagorio jedino pas sa kruščićem u ustima, vjerni svečev pratitelj na svim prikazima. Kako je ovaj svetac poznat i kao zaštitnik od kuge, Makarani su u događaju vidjeli dobar znak, nadajući se da bič boleščine više nikad neće ošinuti po Makaranima.

Eto jedne domaće štorije s nažalost i danas nam poznatim elementima; policijskim satom i epidemijom. Nadajmo se samo da je dobri sveti Roko na svoj popis dijagnoza pri kojima pomaže, uvrstio i koronu. Istina da takva usporedba malo miriše na liste odobrenih lijekova HZZO-a, no svetac bi vjerujemo bio milostiviji od rečene ustanove.Još jedan makarski slučaj policijskog sata iz naftaline, nevezan za političke konotacije, ratne prilike ili prirodne katastrofe, privlači pažnju.

1924. godina upamćena je po žestokoj i ranoj zimi, snijegu i jakim burama. U takvim se okolnostima u potrazi za hranom s Biokova spuštaju lisice, a za njima i vukovi, ne samo do sela već i u sam grad. Nakon što je vuk po noći ugledan kraj same česme na Kačiću, a lisice nemilo haraju po kapunjerama, dok jedna sasvim mirno ulazi u portun kuće na Hrpini, vlast daje otvorene ruke lovcima, te se po noći nemilo puškara. Za pegulu zvjerad donosi i bjesnoću, te stradava više lovačkih pasa. Policijski sat i zabrana izvođenja pasa, traju gotovo mjesec dana. Završavaju objavom sreskog upravitelja u kojoj stoji, da se osim ukidanja ‘policijskog časa’, dozvoljava i izvođenje pasa i to: ‘U pratnji gospodara i snabdjevenima nagubcem i lancem u gradu, dok pastirski psi imaju pravo slobodnog kretanja pri čuvanju stada na ispaši.’ Od bjesnoće je preminulo četvero ljudi; lovac, pastir, mljekarica koju je negdje na putu iz Velikog Brda napao bijesni pas i pijanac zaspao nakon odlaska iz krčme na klupi pred Kapetanijom gdje ga je ugrizla zaražena lisica.

Datum objave bio je 21. prosinca 1924. Eto opet zanimljivog podudaranja s našim, novovjekim korona- kontra mjerama. Baš do tada su i one na snazi.U očekivanju dobrog ishoda, o (ne)zgodama iz povijesti makarskih policijskih satova, moći ćete doznati ubrzo na stranici Makarske Danas. Do tada se od ‘nenadinje’ branite odgovornošću, povjerenjem u stručnjake i naravno zavitom svetome Roku!
Piše Marino Srzić / foto/ilustracija: Izgubljena Makarska, privatni album