‘Makarska gradska biblioteka’ svečano je otvorena usred Prvog svjetskog rata, ravno prije 105 godina 30.listopada 1916. Tada se, na jednom mjestu, konačno našla pohranjena glavnina bogate građe i rijetkih izdanja baštinjene od predaka- donatora. Premda različitog podrijetla i socijalnog statusa, svima im je u životnom centru bila knjiga.
U domaćoj sredini, koja katkad slovi neosjetljivom na pisanu riječ, domaći su donatori dokazali suprotno. Pasionirano su prikupljali izdanja svog vremena, trošili na privatne kolekcije zamašne svote i s ‘pomijom’ ih čuvali u kućnim bibliotekama. No, nisu stali samo na tome. Prakticirali su vlastite knjige posuđivati ili razmjenjivati. Knjižničarsko- posudbena praksa tako kreće upravo iz domova donatora.

Treba se prisjetiti osnovnih podataka iz povijesti makarskog knjižničarstva. O temi su pisali Nikola Alačević, don Petar Kaer, a glavne je informacije sažeto istaknuo dr Šimun Jurišić u svom malom, ali vrijednom izdanju ‘Iz povijesti Jadrana’. Iz tih se izvora može zaključiti kako je Makarska je po svoj prilici prva na našoj obali imala javnu knjižnicu.
Alberto Fortis u ‘Putovanju po Dalmaciji’ hvali učenost i ljubav spram knjiga opata Klementa Grubišića. Gost je u njegovom tučepskom ljetnikovcu i jednoj od makarskih Grubišićevih kuća. Putopisac spominje i biskupa Antuna Kačića, hvaleći čin oporučnog ostavljanja zavidne privatne biblioteke gradu.

Gdje su točno prve knjige bile organizirano smještene ne znamo, no sigurno u nekom od prostora u vlasništvu crkve ili samih donatora.
Čitaonicu grad dobiva uspostavom građanskog društva ‘Casino’, u zgradi na Kačićevom trgu. Posjetitelji su mogli prolistati novine, a tradicija se nastavlja djelovanjem ‘Makarske-primorske čitovnice’ utemeljene 1869. Ideja o konačnoj pohrani knjiškog fonda na jedno mjesto, konstantno je prisutna.

Oglas

Jezgru takve knjižnice imale su činiti oporučno baštinjene knjige. Zbirka koja se posebno ističe, ona je arciđakona Ivana Pavlinovića, čuvana u kući opisanoj kao ‘čednoj jednokatnici povrh sustolnice’. Bogatu biblioteku svog strica upotpunjava don Mihovil. U njegovom zakladno-oporučnom pismu stoji da nadzor nad donacijom ima splitski biskup koji bi imenovao i bibliotekara. Od 1934. do 1963., knjige iz ove donacije čuvaju makarski franjevci, da bi nakon toga bile smještene u župnoj kuću Sv Marka.

Zbirka knjiga don Kažimira Ljubića, pridružena je donaciji Pavlinović. Njegova biblioteka nije oporučno ostavljena gradu. Kako je za sobom ostavio dugova, knjige su završile na dražbi i srećom ih je otkupila općina. Glavnina dugovanja, zbog koje je ostao i bez kuće na Potoku, proizašla je upravo iz opsesivne potrebe za posjedovanjem vrijednih i skupih izdanja. Ironijom sudbine, upravo mu je zbog toga imovina otišla ‘na bubanj’. Stari su Makarani komentirali: -Bidni don Kažo, pa di radi libara na inkanat?!

Jedna od najvažnijih donacija ona je Vjekoslava Cezara Pavišića. Ostavlja gradu svoju bogatu knjižnicu od nekoliko tisuća svezaka, navodeći u oporuci precizne uvjete. Glavnicu od 12 000 kruna, oplođene kamatama, njegovi baštinici bili su dužni isplatiti gradu za konačnu izgradnju knjižnice. Planira se i stan za bibliotekara. Sve se to imalo obaviti 10 godina nakon ostaviteljeve smrti. Želja donatora se nije realizirala. Knjige iz ostavštine smještene su neprimjereno. Dijelom i u osamici na Sv Petru i lugarskoj kući na Pliščevcu, gdje ih opasno načinje vlaga.

U više navrata knjige su u opasnosti. Prijete im požari, kiša, štetočine i slične situacije pogubne po osjetljivu građu. Unatoč svim nevoljama, glavnina donacija je ipak preživjela do danas. 21. stoljeće su tako dočekale knjige iz doniranih zbirki obitelji Kačić, Pavlović-Lučić, Ivanišević, Alačević, Čobrnić, Grubišić, Ivičević, Mrkušić…Zanimljiva je i rodbinska povezanost darovatelja, pa bi marljivi istraživač mogao razviti teoriju o makarskom genetsko-knjiško-donatorskom genetskom kodu.

Sadržaji tih zbirki, premda su darovatelji najčešće svećenici, nisu vezani samo uz nabožne teme. Interesi su široki i svjedoče o aktivnom praćenju trendova svog doba.
Građa se na jedno vrijeme smješta u kuću na Lištunu, poznatu kao Markovićevu. Zgrada je bila u vlasništvu općine , a jedno je vrijeme u njoj Radnički dom i čitaonica. Knjige se potom sele u kuću Kačić-Peko, koju je grad dobio od odvjetnika Antuna, posljednjeg izdanka svoje loze u Makarskoj.

Glavni dio ostavštine donatora, smješta se u prostorije Filipina na rivi, te u glavnoj dvorani zgrade Općine.

30. listopada 1916. godine obavljeno je svečano otvaranje biblioteke. Njen je prvi bibliotekar don Petar Kaer. Inače rodom Makaranin, u grad se vraća na poziv vlasti, ostavljajući mjesto znanstvenoga savjetnika Muzeja hrvatskih starina u Kninu.Ovaj erudita širokih interesa i prvi makarski knjižničar s plaćom, progovara o nebrizi spram knjige i kulture ogorčeno:’ Kako da tumačimo nebrigu prema knjizi u našem gradu? Nije li to plod vremena u kojem živimo ili posljedica osobnih sporova, koji nas društveno cijepaju i moralno truju?’

Dio knjiga ostaje u kući Kačić-Peko. O ovom fondu, poluotvorenom za javnost, brine don Nikica Ribičić . Na usluzi je posebno studentima i učenicima, koji u vrijednoj donaciji, nalaze na rijetka bibliofilska izdanja.

I makarski knjižari, poput Ribarovića i Batošića, uz prodaju, te tiskanje prigodnih izdanja, promiču praksu posudbe knjiga u svojim knjižarama i papirnicama.

U ratu zamire knjižničarska aktivnost, a poraće Makarska dočekuje teško bombardirana, pa je i dio knjiške građe uništen. No najgoru devastaciju nisu izazvale ratne akcije, nego ljudska nebriga, pa čak i namjerno uništavanje. Posebno u transportu djela donacije u župnu kuću pri useljenju Partijskog komiteta u kuću Kačić-Peko. Razlozi su naravno ideološko- političke prirode.


U kući dr Martina Petkovića jedno vrijeme djeluje Nastavnički klub koji ima i malu priručnu posudbenu knjižnicu.

Godine 1954, nastaje Gradska biblioteka Josip Jurčević. Smještena je u starom prostoru Filipina. 1967 pripaja se srednjoškolskom centru. U njoj rade Davorka Batošić i Wally Caralipeo, posebno omiljene bibliotekarke, koje u svijet knjige uvode naraštaje Makarana.

Godine 1973. osnovana je Biblioteka Centra za kulturu. Ova knjižnica nastaje temeljem donacije prof. Jakša Ravlića uz uvjet pravog smještaja i čuvanja. Riječ je o gotovo 10 000 svezaka. Fondu su se kasnije pripojile knjige iz rasformirane knjižnice na rivi i stare donacija makarskih dobrotvora. Donacija Pavlinović i nadalje ostaje pod skrbi župe Svetog Marka.
Nova knjižnica otvara se 1982, te slijedom prilika, knjige opet nalaze smještaj u kući Kačić-Peko.

1990. knjižnica se seli u zgradu Stare škole u kojoj je i danas. Nakon gašenja Centra za kulturu, Gradska knjižnica Makarska djeluje samostalno, a formalni joj je osnivač Grad.
To bi bio sažeti vremeplov i najvažnije činjenice o našoj knjižnici, najstarijoj kulturnoj gradskoj ustanovi. Naravno da to nije sve…

Knjige s neprikladnih škancija, hrpe vrijednih izdanja, donedavno smještenih po kantunima i ozbiljno ‘ranjenjih’ od ‘tramakavanja’, pričaju svoje štorije i preko požutjelih pisama, sudskih poziva, starih računa, letaka, prvih tiskanih reklama, pa i sakrivenih, a potom zaboravljenih intimnih ispovijedi, decenijama kasnije nađenih unutar korica. Sve to progovara življe o svom vremenu od povijesnih udžbenika. Takva uzbudljiva priča o tajnom životu knjiga, mogla bi biti temelj za novu temu, no o tome drugom prilikom.

Borba s neprikladnim smještajem odvijala se sve do 23.listopada 2019, kada je konačno bitka za dostojnu knjižnicu, dobivena u korist knjiga i čitatelja.

Svećenik i knjižničar Kaer, davno je proučio odgovornima: ‘Nemojte te biti tjesnogrudni, samoživi i škrtaci, zaprećujući opstanak, razvijanje i napredak ove institucije’

Piše Marino Srzić / foto: privatni album