‘Makarska gradska biblioteka’ svečano je otvorena usred Prvog svjetskog rata, ravno prije 105 godina 30.listopada 1916. Tada se, na jednom mjestu, konačno našla pohranjena glavnina bogate građe i rijetkih izdanja baštinjene od predaka- donatora. Premda različitog podrijetla i socijalnog statusa, svima im je u životnom centru bila knjiga.
U domaćoj sredini, koja katkad slovi neosjetljivom na pisanu riječ, domaći su donatori dokazali suprotno. Pasionirano su prikupljali izdanja svog vremena, trošili na privatne kolekcije zamašne svote i s ‘pomijom’ ih čuvali u kućnim bibliotekama. No, nisu stali samo na tome. Prakticirali su vlastite knjige posuđivati ili razmjenjivati. Knjižničarsko- posudbena praksa tako kreće upravo iz domova donatora.
Treba se prisjetiti osnovnih podataka iz povijesti makarskog knjižničarstva. O temi su pisali Nikola Alačević, don Petar Kaer, a glavne je informacije sažeto istaknuo dr Šimun Jurišić u svom malom, ali vrijednom izdanju ‘Iz povijesti Jadrana’. Iz tih se izvora može zaključiti kako je Makarska je po svoj prilici prva na našoj obali imala javnu knjižnicu.
Alberto Fortis u ‘Putovanju po Dalmaciji’ hvali učenost i ljubav spram knjiga opata Klementa Grubišića. Gost je u njegovom tučepskom ljetnikovcu i jednoj od makarskih Grubišićevih kuća. Putopisac spominje i biskupa Antuna Kačića, hvaleći čin oporučnog ostavljanja zavidne privatne biblioteke gradu.
Gdje su točno prve knjige bile organizirano smještene ne znamo, no sigurno u nekom od prostora u vlasništvu crkve ili samih donatora.
Čitaonicu grad dobiva uspostavom građanskog društva ‘Casino’, u zgradi na Kačićevom trgu. Posjetitelji su mogli prolistati novine, a tradicija se nastavlja djelovanjem ‘Makarske-primorske čitovnice’ utemeljene 1869. Ideja o konačnoj pohrani knjiškog fonda na jedno mjesto, konstantno je prisutna.
Jezgru takve knjižnice imale su činiti oporučno baštinjene knjige. Zbirka koja se posebno ističe, ona je arciđakona Ivana Pavlinovića, čuvana u kući opisanoj kao ‘čednoj jednokatnici povrh sustolnice’. Bogatu biblioteku svog strica upotpunjava don Mihovil. U njegovom zakladno-oporučnom pismu stoji da nadzor nad donacijom ima splitski biskup koji bi imenovao i bibliotekara. Od 1934. do 1963., knjige iz ove donacije čuvaju makarski franjevci, da bi nakon toga bile smještene u župnoj kuću Sv Marka.
Zbirka knjiga don Kažimira Ljubića, pridružena je donaciji Pavlinović. Njegova biblioteka nije oporučno ostavljena gradu. Kako je za sobom ostavio dugova, knjige su završile na dražbi i srećom ih je otkupila općina. Glavnina dugovanja, zbog koje je ostao i bez kuće na Potoku, proizašla je upravo iz opsesivne potrebe za posjedovanjem vrijednih i skupih izdanja. Ironijom sudbine, upravo mu je zbog toga imovina otišla ‘na bubanj’. Stari su Makarani komentirali: -Bidni don Kažo, pa di radi libara na inkanat?!
Jedna od najvažnijih donacija ona je Vjekoslava Cezara Pavišića. Ostavlja gradu svoju bogatu knjižnicu od nekoliko tisuća svezaka, navodeći u oporuci precizne uvjete. Glavnicu od 12 000 kruna, oplođene kamatama, njegovi baštinici bili su dužni isplatiti gradu za konačnu izgradnju knjižnice. Planira se i stan za bibliotekara. Sve se to imalo obaviti 10 godina nakon ostaviteljeve smrti. Želja donatora se nije realizirala. Knjige iz ostavštine smještene su neprimjereno. Dijelom i u osamici na Sv Petru i lugarskoj kući na Pliščevcu, gdje ih opasno načinje vlaga.
U više navrata knjige su u opasnosti. Prijete im požari, kiša, štetočine i slične situacije pogubne po osjetljivu građu. Unatoč svim nevoljama, glavnina donacija je ipak preživjela do danas. 21. stoljeće su tako dočekale knjige iz doniranih zbirki obitelji Kačić, Pavlović-Lučić, Ivanišević, Alačević, Čobrnić, Grubišić, Ivičević, Mrkušić…Zanimljiva je i rodbinska povezanost darovatelja, pa bi marljivi istraživač mogao razviti teoriju o makarskom genetsko-knjiško-donatorskom genetskom kodu.
Sadržaji tih zbirki, premda su darovatelji najčešće svećenici, nisu vezani samo uz nabožne teme. Interesi su široki i svjedoče o aktivnom praćenju trendova svog doba.
Građa se na jedno vrijeme smješta u kuću na Lištunu, poznatu kao Markovićevu. Zgrada je bila u vlasništvu općine , a jedno je vrijeme u njoj Radnički dom i čitaonica. Knjige se potom sele u kuću Kačić-Peko, koju je grad dobio od odvjetnika Antuna, posljednjeg izdanka svoje loze u Makarskoj.
Glavni dio ostavštine donatora, smješta se u prostorije Filipina na rivi, te u glavnoj dvorani zgrade Općine.
30. listopada 1916. godine obavljeno je svečano otvaranje biblioteke. Njen je prvi bibliotekar don Petar Kaer. Inače rodom Makaranin, u grad se vraća na poziv vlasti, ostavljajući mjesto znanstvenoga savjetnika Muzeja hrvatskih starina u Kninu.Ovaj erudita širokih interesa i prvi makarski knjižničar s plaćom, progovara o nebrizi spram knjige i kulture ogorčeno:’ Kako da tumačimo nebrigu prema knjizi u našem gradu? Nije li to plod vremena u kojem živimo ili posljedica osobnih sporova, koji nas društveno cijepaju i moralno truju?’
Dio knjiga ostaje u kući Kačić-Peko. O ovom fondu, poluotvorenom za javnost, brine don Nikica Ribičić . Na usluzi je posebno studentima i učenicima, koji u vrijednoj donaciji, nalaze na rijetka bibliofilska izdanja.
I makarski knjižari, poput Ribarovića i Batošića, uz prodaju, te tiskanje prigodnih izdanja, promiču praksu posudbe knjiga u svojim knjižarama i papirnicama.
U ratu zamire knjižničarska aktivnost, a poraće Makarska dočekuje teško bombardirana, pa je i dio knjiške građe uništen. No najgoru devastaciju nisu izazvale ratne akcije, nego ljudska nebriga, pa čak i namjerno uništavanje. Posebno u transportu djela donacije u župnu kuću pri useljenju Partijskog komiteta u kuću Kačić-Peko. Razlozi su naravno ideološko- političke prirode.
U kući dr Martina Petkovića jedno vrijeme djeluje Nastavnički klub koji ima i malu priručnu posudbenu knjižnicu.
Godine 1954, nastaje Gradska biblioteka Josip Jurčević. Smještena je u starom prostoru Filipina. 1967 pripaja se srednjoškolskom centru. U njoj rade Davorka Batošić i Wally Caralipeo, posebno omiljene bibliotekarke, koje u svijet knjige uvode naraštaje Makarana.
Godine 1973. osnovana je Biblioteka Centra za kulturu. Ova knjižnica nastaje temeljem donacije prof. Jakša Ravlića uz uvjet pravog smještaja i čuvanja. Riječ je o gotovo 10 000 svezaka. Fondu su se kasnije pripojile knjige iz rasformirane knjižnice na rivi i stare donacija makarskih dobrotvora. Donacija Pavlinović i nadalje ostaje pod skrbi župe Svetog Marka.
Nova knjižnica otvara se 1982, te slijedom prilika, knjige opet nalaze smještaj u kući Kačić-Peko.
1990. knjižnica se seli u zgradu Stare škole u kojoj je i danas. Nakon gašenja Centra za kulturu, Gradska knjižnica Makarska djeluje samostalno, a formalni joj je osnivač Grad.
To bi bio sažeti vremeplov i najvažnije činjenice o našoj knjižnici, najstarijoj kulturnoj gradskoj ustanovi. Naravno da to nije sve…
Knjige s neprikladnih škancija, hrpe vrijednih izdanja, donedavno smještenih po kantunima i ozbiljno ‘ranjenjih’ od ‘tramakavanja’, pričaju svoje štorije i preko požutjelih pisama, sudskih poziva, starih računa, letaka, prvih tiskanih reklama, pa i sakrivenih, a potom zaboravljenih intimnih ispovijedi, decenijama kasnije nađenih unutar korica. Sve to progovara življe o svom vremenu od povijesnih udžbenika. Takva uzbudljiva priča o tajnom životu knjiga, mogla bi biti temelj za novu temu, no o tome drugom prilikom.
Borba s neprikladnim smještajem odvijala se sve do 23.listopada 2019, kada je konačno bitka za dostojnu knjižnicu, dobivena u korist knjiga i čitatelja.
Svećenik i knjižničar Kaer, davno je proučio odgovornima: ‘Nemojte te biti tjesnogrudni, samoživi i škrtaci, zaprećujući opstanak, razvijanje i napredak ove institucije’
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
