Znam opet bi bio žrtva dalmatinskog karanja. Tako je to od poslijeratnih godina, svakog jutra u romatičnoj bašti “Arbuna“, makarskog kluba majstora parangala, vrša, udica i lovačkih priča. Započinjalo bi zezanje uz prvu, jaku kafu razgovorušu kao prije dva ljeta.

Oglas

– Opet vi Bosanci !

Dočekuje mangupski legendarni biokovski planinar Frane.

– Što Bosanci, ima li tu i Hercegovaca? – pokušavam razvodniti uvodno pitanje, znajući unaprijed na što se misli.

– Kakvi Hercegovci, oni ovdje ne dolaze kao vi. Njima ne trebaju peškiri da bi nešto zauzeli. Evo, pogledaj samo Upravu grada Makarske. Sve go Hercegovac. Posebno onaj dogradonačelnik što je, početkom osmog misica, cijelu zgradu Općine obavio mamutskom hrvatskom zastavom, da bi za proslavu Oluje pokazao koliki je hrvatina.

– To je za pohvaliti, veliki domoljub.

– Ja, domoljuba! Prijavljen na mostarskoj adresi i voza auto sa onim vašim bh. registracijama na kojima ne piše iz kojeg si mista.

– Pusti nam , Paju, Frane.Nije mu lako. Jedva je preživio one optužbe od prije nekoliko godina da i on, kao i njegovi zemljaci, zagrijava naše more. Zna se s čim…

Uključuje se drugi stol. Uh, kada tako dalje krenu, ne vadime ni apaurin, ni prve hladne krigle piva.

– Znam, znam, tako ste optuživali i našeg člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića. Čak ste ga i pratili kako se kupa u onoj Maloj Dubi.

– Je, je špijunirali smo sa dvogledima, ali ništa oko njega u sinjem moru promjenilo se nije. Biće da ima dobar mjehur…

Jutarnji zvon obližnje crkve pokrio je smijeh što je odjekivao iz gotovo cijele ribarske bašte.

– A, nema ti predsjednika Komšića ovog lita na onoj plaži. Biće da ga je uhvatila izborna groznica? Dobro je, jedan Bosanac manje u napadima na čistoću našeg akvatorija.

– Kada vas slušam rekao bih da ponavljate riječi onog vašeg cijenjenog lokalnog novinara, koji je prvi genijalno skužio kako se mi Bosanci u vašem moru praznimo. Srećom, brzo ste ga otjerali da ne bruka ovdašnje uvijek ljubazne domaćine.

– Vidi ga, vidi kako se izvlači i kako nas hvali – nastavljaju.

– A, što treba da spominjem ono kako se odnosite prema jadnim mojim zemljacima što sa strahom idu na plaže Makarskog primorja.?

– Nema tu straja, nego samo reda. Ne možeš ti prostrijeti na desetine ručnika i tako rezervirati najbolje komade plaže i mjesta sa hladovinom.

– Bome, dobro vas je opalila ona gospođa Bosanka, što je u nekim medijima pisala kako se sa plaže makla samo deset minuta da bi nešto prezalogajila, a vi frc sa svim stvarima. Gdje to ima?

– Ima tamo gdje se držimo komunalnih pravila. Do sada smo bili blagi, gledali kroz prste, posebno Bosancima kada vikendom navale na naša kupališta. Otjeraše nam svojim ručnik invazijama druge mirne turiste!

– Ako tako nastavite ubrzo ćete zakukati za Bosancima, što će ručnike bez straha bacati po turskim, crnogorskim, albanskim i grčkim plažama.

– Ma, ne bojim se ja. Svake sezone tvoji zemljaci tako pričaju, pa onda ponovo jedva čekaju ljeto i eto njih eto…

– Samo se tješi, ali bolje ti je pročitaj što je govorio vaš sugrađanin Marko Raos, ujak premijera Plenkovića. Nabrajao je da su svi u turističkom plusu, a jedino je Makarska u minusu.

– Htio ujko Raos betonirati najljepši dio obale, našu zelenu Osejavu, hotelima i apartmanima. Nije mu prošlo pa se ljutito isključio i iz dragog mu HDZ. I napada sve redom, možda će i sestrića Andreja?

– Kada su bosanski peškiri u pitanju tu ste svi kao jedan, a kada vas love kako ne prijavljujete turiste i kako se vara s konobarskim računima, onda vas nešto ne čujem.

– Nije točno! Evo, svi smo ko jedan kada se spomene Pelješki most. Može oni vaš Bakir samo uzalud bacati riči u vitar. Cila Europa je uz nas, šta će nam jedna mala Bosna?

– Ja o peškirima, vi o mostu?

– E, sve ti je to povezano. Most i obale jedne zemlje što će konačno biti cijela iz jednog dijela, dok ručnici spajaju ljude.

– Kako spajaju?

– Pa, tako da niko nije turista prvog ili drugog reda, nego da su svi jednako vridni na našim lijepim valama i škojima. Vridi će to od Umaga do Cavtata.

– I zato vi bacate peškire kupača-ranoranilaca?

– E, jesi, navalija, na te ručnike! Hajmo se mi okrenite kojoj bevandi, ura je već kada se može i marendati.

– Ali, opet ja, što ćemo sa bosanskim peškirima? Ne možemo ostaviti karanje nezavršeno.

– Asti, gospe, ima jutra i sutra. Treba našeg dragog Bosanca pustiti da predahne, da bi ga nanovo mogli ovako nasitno.

A, možda do novog svitanja turisti iz Jedne nam jedine BiH budu krivi za još nešto. Nikada ne znaš šta Bosanac, osim peškira imade…

I tako mi je zbog korone ovog ljeta propalo jutarnje pripetavanje i ribarsko ogovaranje u Arbunu. Propalo mi je i oproštajno kasno listopadsko mahanje iz najljepšeg mora u luci ispred bijelog zdanja Makarske općine.

Srećom, ostala je slika lanjskog listopada kada sam se samouvjereno opraštao od prohladnih, slanih kapljica s čvrstim pozdravom vidimo se na ljeto.

Da li će ga biti 2021. godine ili će nas i tada uvjeravati kako cjepivo protiv COVID-a 19 samo što nije stiglo?!

Pavle PAVLOVIĆ