To vi, Makarani, ne možete primjetiti. To zadovoljstvo pripada nama koji smo duže izbivali iz nekada dosadnog, zelenog mista. Gusti redovi borovine, dugačke lepeze palmi, grane tamarisa izazivale su samo napadaje alergijskog kašlja, a ne nekakve izmišljene romatične uzdisaje. Posebno su mi išli na živce oni što su padali u ekstazu zbog čara ovdašnjih vala ukrašenih mirišljavim krošnjama iznad blistavog, modrog mora. Žali bože tolikog nedirnutog prostora što se mogao ukrasiti tvrdim, brzovezajućim betonom i pokriti tonama građevinskog otpada iz sve dubljih rupa, jama sa onih najljepših mjesta Makarske koja će se zauvijek osloboditi pritiska ekologije i nekakvih boraca za očuvanje prirode. Jebeš prirodu kada ne donosi šolde!
Zato, sada kada ujutro otvorim prozorom, tik uz novu betonsku ljepoticu Plodina, što čini šoping trougao sa jednako betonskim Konzumom i Kauflandom, uživam u pogledu na budućnost Makarske. Armirano sivilo polagano, ali sigurno nagriza drevne staze Osejave, što, srećom, gubi ružnu sliku bogate prirode, guštiša što nam prijeti, posebno, u ovim žarkim mjesecima. Taj zeleni brežuljak jednako muči urbaniste, vatrogasce i investitore, koji su spremni stotine milijuna eura dati da konačno spoje Tučepe sa Velim mistom u kojem sada stoluje nova vlada. Nadam se da će ona znati da vlada kako bi trebalo i da neće popuštati nekakvim zelenim pokretima kao što prošla nije crvenim. Zna se dobro koje boju mogu. Zelena i crvena nikako! Jedino plava i ona betonsko siva. Da konačno počnemo odmarati oči.
U oduševljenju što Osejavu konačno ujedaju kako i treba, slavim i onaj Hotel Romanu što je raskrčio prašumu prema Krvavici i Bratušu. Tamo konačno ima sunca i asfalta koliko želiš. Ne lome se više noge o šiljato kamenje po kozjim stazama što su stoljećima prijetile napretku cijele Makarske rivijere. Tako treba produžiti i prema Baškoj Vodi, Brelima. Dosta je bilo visokih grana što su privlačile samo munje i činile požare do krajnosti umarajući seljake i težake ovog priobalja. Da se ranije krenulo u beton invaziju manje bi zavijale razne sirene.
Zato ruši sve, betoniraj nemilice. Pravi nove višespratnice da u svim dijelovima Makarske donesu još više tame i tjeskobe. Ljudi će tako biti bliži, upućeni jedni na druge. Neće imati prostora da se izbjegavaju kao što su imali u tim nekakvim zelenim oazama, kao što je još Osejava i ostatak prašume prema Krvavici. Bili ljuti ili ne, moraće uskim kalama i stazama gurati se jedni pored drugih. Betonskim kolosima doprinijećemo i ozdravljenju socijalnog i društvenog života.
Zato sam se neki dan čudio više Englezima, nego onim prolupanim u Hajd parku, što misle da će svojom slobodnom pričom o svemu i svačemu upaliti nekoga u ovom digitalnom dobu. Jer, koga je više briga što je engleska kraljica, kada je bila mlada i nezrele nekrunisane glave, dizala ruku u znak pozdrav nekom fireru preko Lamanš kanala? Ili koga je briga što Bajden glumi da je veći demokrata od Putina?
U Hajd parku se, zapravo, samo čudim londonskim vlastima. Onolika slobodna površina u epicentru grada, a na njoj stoljećima ništa ne grade?! Hej, koliko bi se tu moglo siti centara podići, pa podzemnih garaža, te stotine metara onih blještećih reklamnih zidova. Ima u cijelom gradu da dan bude i po noći…
Pitam se šta je s njima? Stižu li im oni lovari što sve više kidišu i na Lijepu našu, ili samo kokuzi hodaju po skverovima?
Zato kada s ljeta na ljeto poslije posjetim Makarsku , hvalim na sav glas ove što žele betonirati sve do Biokova. Jer imaju oni još šansi za iskazivanje na, srećom, sve manje tih zelenih površina što bodu oči. Samo oni koji ne shvataju kolika je vrijednost četvornog metra građevinskog zemljišta u tijesnoj makarskoj udolini mogu se razbacivati green poljima na kojima ranije ni cvijeće ni klupe uspjevale nisu.
Sve ljepša betonska, siva Makarska ima neograničenu pogodnost u daljem razvoju. Kada se napadne svo zelenilo u gradu i oko njega, može se krenuti u visove, ka Svetom Juri, vrhu Biokova. Veličanstveno kombinirati simbiozu betona i dalmatinskog kamena. Uništiti dosadno, mirišavo smilje. Izgraditi apartmane čak i oko Skaywalka i tako povećati kvalitetu življenja vezajući beton i stakleni most strave.
I, pazite, gospodine uvaženi gradonačelniče, Paunoviću, da nam plaže ne ostanu zaobiđene u konačnoj veličanstvenoj betonizaciji Makarske. Na tim prostorima ima još mnogo toga za posjeći, kao što su to junački činili neki privatni ugostitelji oko Hotela Meteor, betonirajući bašte svojih lokala. Treba slijediti njihovu partizansku borbu da se uništi bar zelena boja, ako u dvoboju sa crvenom nisu iskazali hrabrost kada je trebalo.
Pavle PAVLOVIĆ
