Dobro je, položio sam zahtjevan ispit pred specijalnom komisijom najpoznatijeg makarskog de luxe hotela. Predstavnici Hotela Meteor, Vlado Damjanović i Dado Hidić, kao najbolji djelatnici srpnja 2021. zaključili su da sam prvog dana ljetovanja nosio COVID masku po svim propisima. Cijeli dan sam bio u bazenu zamaskiran i zahvaljujući posebnim vještinama, koje sam stjecao na nizozemskim kanalima, uspio sam platnenu pokrivaljku nosa i usta održati potpuno suhom.
Kao nagradu za veliki uspjeh dobio sam dozvolu da ubuduće u modre valove mogu skakati bez maske. Vjerujem da će to za mene kao plivača maratonca, malog Rogošića, kako me zovu oni koji znaju moj kraul ili prsni stil, biti velika promjena.

Zato radosno vičem Jadrane sinji, eto me da te ljubim bez zaštite!

S nadom da neću poslije morati platiti kao nakon nekih ranijih poljubaca u mom kratkom životu.
I, kao uvijek na Makarskom primorju u prošlom, sadašnjem, a nadam se i budućem bitisanju po ovim valama i žalovima svaki uspjeh treba zaliti kapljicama blagorodnim sa čokota Lijepe naše.

Oglas

Upravo kada sam bio u najvećem meraku i ćeifu uvjerio sam se da su u pravu oni što upozoravaju čuvaj se jugonostalgičara!
Jedan od tih mi je baš pokvario posljednju glazbu milu uhu i dva duga ljeta sanjanom opuštanju. Zato smo junački stvarali simfoniju zvukova punih ili polupraznih čaša veselja. Kojima nismo samo slavili moj ispit sa maskom, nego i dosadašnju pobjedu protiv korone. Evo, teče kraju i druga sezona pandemijske panike, a COVID ekipu oko mene dotakao nije. Dakle, sjedilo se i pomalo grickalo i, srećom, znatno više pijucaklo s barbama Makarskog primorja. Poslije svake čaše priča je lakše tekla, ali se i logistika opasno smanjivala. U jednom trenu na naše iznenađenje, jer nismo ništa ni popili, a već smo stigli do posljednje butelje. Skužio sam je u kutu, kao da je domaćin namjeravao sakriti od nas. Veselo posegnem za izazivajućim staklom kada vidim piše Laški rizling iz Ljutomera. Super, sjedeljku ćemo zaključiti sa okusima vinograda Slovenije.

Ne, ne diraj mi tu! To mi je posebna boca! Gotovo vrišti gazda fešte. Ma, kakva posebna. Imaš ih u ovim dućanima što niču na sve strane kao gljive poslije kiše, dok se tvornice gase. Sutra ti nabavljam novu, odgovaram, čvrsto stegnuvši flašu.

Ali, to nije obični rizling! Okreni, pogledaj. Vidiš etiketu. Kužim, vidim tekst na engleskom što hvali tekućinu unutar boce. Ja, svaki cigo svoga konja hvali. Nije to! Pogledaj bolje, to mi je flaša iz 1978. godine i na njoj je lijepa karta Jugoslavije. Vidiš kolika je zemlja bila. Ove države oko nje se naprosto izgubile na tom papiriću.

Dakle, ne daš prijateljima zadnje kapljice? Ne dam! Poslije nekoliko trenutaka – uzmi je, majke ti, nemoj poslije da se priča kako sam cicija.
Slušaj, stari, sada si nas ganuo tvojom jugonostalgijom, a ja mislio da je to, nakon trideset i kusur godina, kod većine prošlo. Zato, evo ti flašica, dobro je sakrij. Doći će ti neka nova ekipa ljubitelja maligana, a, možda, među njima bude i onih koji će s posebnim guštom ispiti tu tvoju jugokapljicu.
Da se i tako obračunaju sa zemljom koju su svjesno sahranili. Od nas joj pokoj duši i laka joj gruda balkanska.

I tako smo ostalih suhog grla. Zato sam se poslije te fešte zarekao da makar ovog puta neću ostati suhih kupačih. Prije dvije godine sam posljednje slane kapljice tirkiznog Jadrana brisao krajem desetog miseca. Upravo na ovom prostoru ispod Svetog Petra, preko puta najvažnije kuće Makarske, općinskog dvora, gdje ovog kolovoškog jutra 2021. poziram.

Te famozne 2019. s kojom se sada svi turistički uredi Hrvatske upoređuju i nadmeću ni u najružnijim snovima nisi mogao vidjeti da ćeš biti sretan što nosiš brnjicu i biti još sretniji što bez te krpice nade da si jači od COVID-a ili Delte možeš uživati u valovima tekućeg uzavrelog ljeta i sjajne turističke sezone.
Jer, ništa ljepše od ustreptalog, valovitog mora, ali sada sa sve većim strahom izgovaram tu čarobnu, poetski bogatu riječ – val. Posebno kada čujem ono sve češće očekuje se četvrti val.

Zato mislim da kolone furešta ove sezone gotovo panično troše, rasipaju novac kao nikada ranije. Jer i ovaj hrvatski Jadran može im uskoro biti kao Titanik. Da nikada više nakon četvrtog vala, kamo sreće da ga nikada ne bude, ne uživaju u maestralu podno Biokova.

Piše Pavle Pavlović / foto: privatni album