Dok sam ovog srpnja pratio defile fimskih zvijezda po kanskom red karpetu, mislio sam na Abdulaha Sidrana i Makarsku. Sa smješkom sam se prisjećao prvog susreta s velikim književnikom i scenaristom nakon dva i po desetljeća. Bilo je to prije pet godina u središtu Sarajeva i bilo je ovako:
– Pa, otkud ti ?
Pita me kao da smo jučer rastali. Ustvari, tako smo i osjećali. Ima tu neka čudna veza među prijateljima da u trenu pobijede silna desetljeća u kojima se nisu vidjeli.
– Evo me, iz Makarske.
Odgovaram, uz obostrani smijeh.
– E, taj me grad uvijek podsjeti na jednog Makaranina koji spasio našu Dolly Bell.
Onda, je krenula zanimljiva priča koju sam prvi put čuo, iako sam mislio da sam znao sve o filmu “Sjećaš li se Dolly Bell“. Bio sam prvi novinar, koji je te 1981. godine, objavio da je redatelj Emir Kusturica ostao doma da prijatelju pomogne u postavljanju parketa, umjesto da je na gala priredbi Venecijanskog festivala na kojem je njegov film dobio Zlatnog lava. Naravno, Kusta je to činio iz prostesta, jer je jedan od producenata zaključio da je on važniji u Veneciji nego autor filma.
Dakle, bilo je dosta još drugih priča oko ostvarenja koje je obilježilo filmsku povijest ovih prostora. Primjetilo se tih dana da je i moj prijatelj Abdulah Sidran nepravedno u sjeni velikog uspjeha. Kao autor scenarija ovog, a i slijedećih uspješnica redatelja koji kontraverznim ponašanjem i političkim djelovanjem sve više zamagljuje vrijednost svog doprinosa balkanskoj i srednjo europskoj kinematografiji…
Nego, vratimo se Makaraninu koji je spasio Dolly Bell.
– Kada smo završili sa filmom naišli smo na odlučni otpor tadašnjih partijskih kulturnjaka u BiH, koji su sve činili da naše djelo završi u bunkeru, kao što su neki filmovi u tom vremenu. E, sjetim se ja tada da moj prijatelj Goran Babić, pjesnik u Zagrebu, dobro poznaje visokog partijskog funkcionara u Hrvatskoj i ondašnjoj Jugoslaviji.
Početkom osamdesetih snimio je Abdulah Sidran film na video-kazetu i ponio je u glavni grad Hrvatske. S Goranom Babićem, pun strepnje krenuo je prema kabinetu Jure Bilića. Drug Jure ih je lijepo primio i zamolio da mu puste kazetu.
– Snimili smo film na beta sistemu, a u kabinetu su imali samo video player na VHS standardu. Rastrčali smo se da pronađemo taj uređaj za prikazivanje ili da presnimimo kazetu.
Nakon nekoliko sati poznati pisac je uspio u tome i drug Jure Bilić je, kako je rekao, sa uživanjem odgledao dobar film.
– I znaš kako je bilo. Okrene Jure Bilić telefon. Zovne neke drugove u Sarajevu i čujem lijepo kako im govori da je film dobar, da on ništa ne vidi u njemu sporno i da će sigurno privući gledatelje.
U polušali dodajem Sidranu da i danas neki tako okreću telefone i odlučuju o sudbinama, ali to je već druga tema.
Zahvaljujući Juri Biliću, kojeg su partijski šefovi u Sarajevu respektirali i poslušali, spašen je film “Sjećaš li se Dolly Bell“.
I mislim da to, bar, makarska lokalna povijest treba zabilježiti. Posebno u ovom ljetu kada pada jubilarna 40. godišnjica Zlatnog lava kojim je, činilo se, Zapad slavio i početak pada komunizma u Jugoslaviji. Po nekima Zlatni lav Kusturici bio je kapisla krvavog rastakanja velike zemlje. Kapisla koju je, možda, nesvjesno aktivirao drug Jure Bilić, koji je u filmu Sjećaš li se Dolly Bell vidio samo lijepu, humorističnu priču o jednoj mladosti. Kako je i danas mnogi vide u filmu što jako magnetski privlači i nakon tko zna koliko repriziranja u protekli 40 godina.
Pavle PAVLOVIĆ / foto:screenshot
