Knjiga Nije to netko drugi, koja se predstavlja večeras u Dvorani Arte s početkom u 19 sati, zbirka je humornih priča autora Ivice Mijačike koji se u ovoj knjizi, kako veli književnica Marina Vujčić u tekstu o knjizi, igra motivima svakodnevnog života u književne svrhe.
– Od seksualnog života u kokošinjcu do sahranjivanja aktovke, od mobilnog uređaja kao nadčovjeka do situacija koje ovise o raspoloženju i hirovima genetike, od materijalnog i nematerijalnog čekanja do brokule koja eliminira akustične efekte – sve to može postati priča kad je se Ivica Mijačika, piše Marina Vujčić, koja će se večeras naći u ulozi moderatorice.
U predstavljanju knjige sudjeluju i Trpimir Jurkić, glumac HNK u Splitu, Ana Duvnjak, ravnateljica Gradske knjižnice Makarska i sam autor Ivica Mijačika, kojemu je ovo deveta ukoričena knjiga.
Zbirka priča vodi čitatelja u različite situacije koje se samo na prvi pogled čine iskarikiranima; ili je štos ipak u tome da Mijačika naprosto ima moć zapažanja onoga na što smo se navikli, onoga u čemu smo davno prestali opažati priliku za svakodnevni, prilično zabavni reality show. Vodi nas različitim, uglavnom osebujnim likovima, nenametljivo plete misli i neizbježne osjećaje iza same fabule, ali u pozadini svega je humor, koji je reflektor svih tih situacija kojima daje potrebno svjetlo, dovoljno jako da im podari nekakvu svrhu, a opet dovoljno prigušeno da gorko ne bude baš tako gorko.
Kako pronalazi teme priča, pitali smo autora Mijačiku koji odvraća kako su one razdragano raspoređene svugdje.
– Samo ih treba „primijetiti“. One su u nama, oko nas, kod naših susjeda, braće, prijatelja, neprijatelja. Iskaču iz televizora, vrludaju po radnim mjestima, viču iz usta političara, razmeću se po licima raznih sportova. Neke „teme“ su veće, neke manje. Neke su nam pred očima i nekako su nam na dohvat, a neke se znaju pojaviti pred nama iz male zasjede kako bi uzajamno bili iznenađeni, objašnjava Mijačika.
– Francuski filozof i Nobelovac Henri Bergson u knjizi Smijeh – o značenju komičnoga ima jednu, gotovo, spasonosnu rečenicu: „Kad se malo udaljiš od biti i daš stvarima nešto ravnodušnije oči, gotovo je sve smiješno.“ Ovdje ne govorimo o životnim užasima; mogućoj bolesti djeteta, ratnim klanjima, potresima, katastrofama… Govorimo o onom “drugom“. Gotovo sve drugo može biti smiješno! Samo je potrebno uporabiti primjerenu količinu ironiziranja kako bi na „pravo mjesto“ smjestili vašu lijepu kuća,vaše besprijekorne felge,
divljeni sat, nepobjedivu garderobu i način udjeljivanja vizitke. Uvijek se može „apsurdirati“ genetska potreba za biti političar, može se naći prikladnije mjesto vašem nepobjedivom ja. Čak i mitski nogomet može stići u akvatorij ozbiljnog ironiziranja, kazat će dalje o humoru.
Prisjetit će se rečenice velikog pjesnika Tina Ujevića koji je kazao: “A sudim da je humor najtočniji način promatranja stvari, davljenja i gubljenja u prolaznosti!“
Jedna od humoreski se zove “Bog bogova je kako je moglo biti”. Što vas je posljednje ponukalo na takav optimistični zaključak?
– To veselje zla koje se nudi često i svugdje. Kako, bez grižnje savjesti, preziremo „prometne znakove“, punu crtu. Koliko ih je prikrivenih koji su uvijek u pripravnosti razdragano bacati granate na dječje igralište?! Premalo je ratova, krađa kakve sve „potencijale“ imamo, za kraj će u svom stilu Mijačika.
Četrdeset humornih priča iliti humoreski raspoređeno je, inače, u četiri poglavlja; Neuljepšano lice, Iz sličnoga đardina, Umjesto tjelovježbe, Još poneko udubljeno zrcalo. Nakladnik je Jesenski i Turk, pogovor je napisao Miroslav Mićanović, a tekst na koricama knjige, kako smo već naveli, potpisuje spisateljica Marina Vujčić.
O čemu sve Mijačika piše, na što se osvrće, i tko su glavni likovi njegovih humornih priča, možete poslušati danas, u Dvorani Arte, na predstavljanju knjige.
A ako to nije netko drugi, kako naslov knjige sugerira, valjalo bi otkriti tko to zaista jest. Miroslav Mićanović u svojem pogovoru, primjećujući kako knjiga neosporno dolazi iz mediteranskog, dalmatinskog, gradskog i uličnog žamora, vike i uzvika, ali njegovo literarno zaleđe, jezična meštrija, dopire daleko dalje i daleko više, zaključuje ovako:
– To daleko više i to više ostaje čitatelju da otkrije i prepozna, da uživa dok čita – a tko će drugi!
Ivona Ćirak /foto M.D.
