Novinar i kolumnist Ante Gavranović, inače uvaženi turistički stručnjak, za portal Turizmoteka napisao je vrlo zanimljiv osvrt u kojemu izvrsno secira hrvatski turizam i sve njegove boljke. Prenosimo ga u cijelosti.

Analitičari ovogodišnje turističke sezone morat će odgovoriti na neke fenomene. Pođimo odmah od suštine problema: „Kvaka 21“ je u činjenici da smo, unatoč vrlo nepovoljnoj ekonomskoj i vrlo zakučastoj epidemiološkoj godini ostvarili vrlo dobre rezultate, ponaosob u srpnju i kolovozu. Na nekim destinacijama ne samo da smo postigli slične rezultate kao u rekordnoj 2019., već smo ih čak i premašili. Očit je nesklad u pristupu…

Otvorimo li novine ili TV ili radijske postaje jednostavno smo zasuti brojkama o dolascima stranih i domaćih turista, a usporedbe sa sezonom 2019. Postaju već kontraproduktivne i prava su noćna mora. Zanosimo se igrom velikih brojeva i gubimo u nekim nerealnim okvirima, a zapostavljamo činjenicu da puka statistika turističke sezone niti rješava problem, niti daje odgovore na mnoga otvorena pitanja i stare boljke koje prate našu turističku politiku. I dok se nacija (i dionici u turističkoj ponudi) s pravom veseli dobrim rezultatima turističke sezone, ne smijemo dopustiti da u trenutnoj euforiji zaboravimo na širu sliku odnosno na nužnost održivog i odgovornog razvoja turizma.

Činjenica je da je, zahvaljujući investicijama i izgradnji menadžmenta, došlo do određenog ali ne potrebnog i mogućeg rasta kvalitete. Ostala je sezonske struktura proizvoda, to jest dominacija kupališnog obalnog proizvoda. Hoteli i resorti kao ključni generator dodane vrijednosti još uvijek ne prelaze 14 posto ukupne turističke ponude. Hrvatska, unatoč svemu, (još) nije razvila turističku infrastrukturu koja bi potakla poslovanje izvan ljetne sezone budući da se 85 posto noćenja odvija u tri ljetna mjeseca (od lipnja do rujna) uz izražen trend stagnacije. U posljednjih 30 godina nisu građeni novi nego dominantno obnavljani naslijeđeni hoteli i kampovi, a rast novih kapaciteta privatnog smještaja je dostigao gotovo 65 posto ukupne smještajne ponude. Od 1,1 milijun smještajnih kapaciteta 85 posto je usmjereno na poslovanje od 100-tinjak dana. Takav jednosmjerni sirovinski koncept turizma na modelu korištenja plaža i morske obale, koji nije zabilježen u Europi, uvjetovao je nisku produktivnost turističkog gospodarstva. To je sigurno jedna od najvećih boljki s kojom se trajno suočavamo, a ne pronalazimo primjerenu terapiju.

Hrvatskom stanovništvu su političke elite omogućile masovno bavljenje turističkim iznajmljivanjem bez realnog oporezivanja i bez zapošljavanja, čime je istisnut interes za inovacijama i razvojem poslova više dodane vrijednosti u drugim djelatnostima. To već duže vrijeme zapravo vuče Hrvatsku unazad umjesto unaprijed na ljestvici razvoja unutar članica EU-a mjerenu BDP-u po stanovniku. I što je najbitnije niti političke elite niti običan puk previše ne zabrinjava činjenica da smo gotovo najnerazvijenija zemlja Europske unije i da već više od dvadesetak godina stagniramo na razini BDP per capita od oko 13 tisuća eura.

Tek je pojavom COVID-a otvorena rasprava te je stvorena prividna suglasnost da nije prihvatljiv poslovni model turizma koji obilježava tako jak sezonski pritisak na infrastrukturu i prirodna bogatstva, nedovoljan i neadekvatan razvoj nacionalnih ljudskih resursa za turističku industriju (plaće, razvoj karijera, kvantitativni manjak zbog odlaska u inozemstvo), te konačno nekontrolirani razvoj neoporezovanog rentijerstva s negativnim utjecajem na razvoj vrijednosti i raspolaganja nekretninama na turističkom prostoru Hrvatske. Porezni prihod od jednog zaposlenog u hotelskoj industriji višestruko nadmašuje porezne prihode s naslova iznajmljivanja u privatnom smještaju. Međutim, struktura smještajnih kapaciteta ne omogućava ozbiljnije pomake u stvaranjum nove dodane vrijednosti.
Podatci Satelitske bilance turizma ispravljaju netočno navođenje kako prihodi iz turizma u hrvatskom gospodarstvu čine više od 20 posto BDP-a. Istina je bitno drukčija: udio turizma u hrvatskom BDP-u čini 11,4 posto. Turizam je važna komponenta BDP-a, ali ne spašava hrvatsko gospodarstvo što je dosta uvriježeno mišljenje u širim krugovima stanovništva. Perspektiva je u jačanju prerađivačke industrije i realnom jačanju izvoza. Prerađivačka industrija izvezla je u prvih šest mjeseci 2021. roba u vrijednosti od 8,74 milijardi eura s realnom pretpostavkom da će do kraja godine taj iznos u najmanju ruku udvostručiti. Neposredne koristi od jačanja prerađivačke industrije i izvoza mnogostruko povećavaju ukupan doprinos hrvatskom gospodarstvu. Opasnosti od turizma kao monokulture – neko vrijeme je to bila ozbiljna ugroza nacionalnoj ekonomiji – samo je dokaz slabosti ostalih komponenti u stvaranju BDP-a. Vjerujem da ćemo racionalnom ekonomskom politikom i provođenjem Plana oporavka i otpornosti otkloniti do kraja ovu dilemu.

Iako bilježimo impresivan dolazak stranih turista i sigurno smo važan čimbenik u turizmu mediteranskih zemalja, podaci vrlo zorno pokazuju da smo (i dalje) gotovo beznačajni čimbenik svjetskih turističkih kretanja. U svjetskom receptivnom turističkom kolaču i u prihodima iz turizma sudjelujemo sa (još uvijek) skromnih 1 posto. Upravo ta činjenica je uporišna točka o kojoj moramo stalno voditi računa: Hrvatska nije global player u turizmu, ne određuje trendove i kretanja, ali može svojom osebujnom ponudom i drugim prednostima dati poseban ‘štih’ svjetskom i europskom turizmu. Možemo sigurno bolje i potpunije iskorištavati svoje izrazite prednosti. I tu je naša najveća šansa.

Iz Instituta za turizam upozoravaju (ne bez razloga) da s obzirom na diskurs koji trenutno dominira u stručnoj javnosti, a koji je ponajviše fokusiran na brojanje dolazaka, noćenja i prometa na autocestama i u kojem nitko više ne spominje održivost, nije nerazumno zaključiti da je pandemija, osim turističkog prometa također i razinu javne svijesti o važnosti održivog razvoja turizma vratila godinama unazad. Jasno je da turističko gospodarstvo želi što prije nadoknaditi gubitke iz 2020. ali ako budemo fokusirani isključivo na broj noćenja i povratak turističkog prometa na razine iz 2019., financijski gubitak i pad prihoda iz 2020. biti će to samo kap u moru ukupne štete koju je C19 pandemija nanijela hrvatskom turizmu.

Gubitci se – ističu u Institutu – ne smiju nadoknađivati pod svaku cijenu i na način koji je dugoročno štetan za hrvatski turizam i za cijelo društvo. C19 pandemija ne smije biti alibi za devastaciju obale, bespravnu gradnju, nezakonito svojatanje plažnog prostora, nepoštene poslovne prakse, komunalne i prometne probleme i sl.
Metaforički kazano, pandemija je izmješala karte na turističkom tržištu, Hrvatska je u novom dijeljenju dobila poker aseva, a na našem turističkom sektoru leži odgovornost da novu situaciju pretvorimo u konkurentne i dugoročno održive tržišne pozicije i da, kada za pet godina podvučemo crtu i napravimo ukupnu bilancu utjecaja C19 pandemije na naš turizam, možemo s pravom kazati da smo maksimalno iskoristili priliku koja nam se ukazala.

Konačno, da li je pandemija za nas prijetnja ili prilika najviše ovisi o nama samima i o našoj sposobnosti da shvatimo da je za Hrvatsku turizam više od broja dolazaka i noćenja, pa čak i više od deviznih prihoda od turizma, odnosno da turizam konačno počnemo promišljati sustavno, dugoročno i strateški.

“Nakon što turistički sektor u rujnu trijumfalno proglasi pobjedu nad konkurencijom na Mediteranu, bilo bi korisno razmisliti što i kako dalje kada famozni ’21/’19 indeks konačno budi veći od 100” upozorava dr. Damir Krešić, ravnatelj Instituta za turizam.U tom kontekstu su i velika očekivanja od nove Strategija razvoja turizma koja u svom nazivu ima i pridjev “održivi” i koja će biti ključni dokument za budućnost hrvatskog turizma”.

Istaknuti turistički konzultant Miroslav Dragičević još je određeniji. “Da bi bila uspješna ili barem uspješnija u europskoj konkurenciji država, Hrvatska mora posegnuti za nužnim korekcijama povijesno uspostavljenog modela razvoja turizma koji je upravo zbog spomenute sirovinske i rentijerske paradigme na izravan i neizravan način razarač turizma za društvo i ekonomiju, a što je danas vidljivo na općim indikatorima razvoja ekonomije gdje smo na samom začelju Europe. To ne znači da trebamo destimulirati turizam kao svoju stratešku kartu i suštinsku prednost u odnosima sa zemljama EU-a. U tom smislu za očekivati je da će razvoj nove kulture ponašanja naših političkih elita brže nego se mislilo osvijestiti nužnost podizanja turističke isplativosti Hrvatske u odnosima s europskim, ali i globalnim tržište”.

S kvantitetom rasta dakako dolazi i do diverzifikacije strukture turizma, pa je zemljama ponuđačima turističkih usluga ostavljena mogućnost da se same izbore za svoju poziciju na tržištu u smislu kako količine tako i kvalitete turizma. Općenito se pred globalno upravljanje turizmom postavljaju izazovi prilagodbe ponude prema fenomenologiji rasta i transformacije turističke potražnje. U tom kontekstu se sve više otvaraju pitanja održivosti razvoja turizma na dugi rok a održivost se sve više ističe kao temeljni cilj nacionalnih turističkih politika. Dragičević naglašava da je to potrebno razmotriti i u skladu s tim i djelovati iz sljedećih razloga:

• Sigurnost u širem smislu kako zbog terorizma tako i drugih sigurnosnih aspekata povezanih s masovnim kretanjem ljudi postaje sve važnijom pretpostavkom za održivost turizma na globalnoj sceni;
• Upravljanje putovanjima na mjestima gužvi (aerodromi, ceste, luke i kolodvori);
• Odgovor na krizna stanja nakon disruptivnih događaja (primjeri Tunisa, Egipta, Grčke ili Turske zadnjih godina) je prije svega pitanje održivosti turizma. Pitanje tržišne ravnoteže putovanja važan je strateški aspekt upravljanja turizmom koji se dugoročno ne može razvijati na preraspodjeli temeljem privremenih kriznih stanja;
• Daljnje učenje i razumijevanje koncepta i ciljeva održivosti, što sadrži promjene obrazaca ponašanja u proizvodnji, potrošnji, upravljanju kapacitetima i zasićenjem destinacija, odgovorima na klimatske promjene, nadolazeće nove tehnologije i napose nove izvore energije;
• I konačno, promjena ukupne upravljačke paradigme turizma na razini destinacija koja mora biti odgovorna, inkluzivna, međusektorski koordinirana, temeljena na objektiviziranoj statistici i iznad svega pravednoj poreznoj politici.

• Sučeljavanje s novim trendovima

Prethodna pitanja i izazove kao i recentni utjecaj COVID krize na dugoročnu održivost turizma Hrvatska mora shvatiti kao racionalnu priliku za promjenu naslijeđenog obrasca razvoja turizma. Krajnji je čas da se djelatno suočimo s jasnim trendovima koji nas na to tjeraju, a mogu se sažeti na sljedeći način:

Pretpostavka je, dakle, da je hrvatska vlast konačno sazrela i sposobna napustiti populizam, korupciju, klijentelizam i druge bolesti iz prethodne faze tranzicije i s istinskom analizom naslijeđa osigurati prostor za promjene. To je posebno važno učiniti sada jer se trenutno u kontekstu zaštite od COVID-a vode neplodne rasprave o ulozi turizma, njegovoj dominaciju u nacionalnom BDP-u, njegovu oporavku, državnoj pomoći i tome slično. A pri tome se ponovno izbjegavaju rasprave o karakteru i tipu turizma koji Hrvatska zbog svojih prednosti i ograničenja mora preferirati. Naime ovdje je riječ o pukom pitanju i uvjerljivom odgovoru treba li Hrvatskoj na dugi rok turizam kao generator rasta nacionalne ekonomije i aktivan kreator proračunskih prihoda?

Takvu raspravu i eventualni dogovor o suglasnosti mora slijediti jasan i nedvosmislen plan razvoja proizvoda u hrvatskom turizmu jer su zapravo svi problemi i nedostaci izvedeni iz vremenski ograničenog i jednoznačnog turističkog proizvoda na kojim je osnovama došlo do snažnog povećanja sezonske ponude turističkog smještaja. Hrvatska mora konačno utvrditi koliki su njeni realni argumenti za turističko poslovanje u dužem razdoblju godine.

Korona je, ističu stručnjaci, iznjedrila dva pozitivna trenda kad je riječ o hrvatskom turizmu. Prvi se odnosi na činjenicu da strani gosti duže borave u našoj zemlji. Drugi ukazuje na promjenu strukture gostiju. Ukratko, dolaze nam gosti većih platežnih mogućnosti, pa će i ukupni prihodi vezani uz turizam biti kvalitetniji. Na tragu takvih trendova treba graditi našu turističku budućnost. Ostaje ipak nedoumica oko „Kvake 21“ za što se traže argumentirani odgovori.

M.D./foto M.D.