– Bilo bi dobro kad bismo iz ove krize baštinili nešto dobro za budućnost – i nas samih i društva u cjelini. Na duge staze možda doista budemo sposobni vidjeti sebe iznutra, osjetiti svoje potencijale, vidjeti razinu do koje se možemo ‘saviti’ i u budućnosti jednostavno prema tome živjeti. Ova kriza nam je pokazala kako puno stvari ne možemo kontrolirati, pa niti tražiti apsolutnu sigurnost u izvanjskim investicijama, uglavnom materijalne prirode. Pokazala nam je i važnost emocionalnosti; potrebe da budemo prihvaćeni i potrebe za zajedništvom, potrebe za solidarnošću i činjenjem dobra. To je doista prilika da rastemo u zrelosti. Šteta bi bilo daju propustimo i to sve brzo zaboravimo – kaže doc. dr. sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, u razgovoru za 24sata.Dodaje kako nas je ova situacija uzdrmala, jer je stubokom strukturno i sadržajno promijenila naše živote i dokinula našu svakodnevnu rutinu, koja nas – bila dobra ili loša – štiti od neizvjesnosti.
– Sve ovo na kušnju stavlja naše mogućnosti prilagodbe, koje su zapravo nevjerojatno velike. Nije to neki zasebni skup mehanizama, niti u mozgu niti u tijelu, nego sveukupnost našeg bića u antropološkom štofu modernog čovjeka. Ipak, u današnjem razvijenom svijetu, u kojemu smo navikli živjeti u sigurnom, predvidljivom okruženju, rijetko ih do te mjere uopće stavljamo na kušnju. Zato sam doista čvrsto uvjerena da će većina ljudi imati dovoljno prilagodbenih mehanizama kako bi sve silne zahtjeve koje pred nas stavlja ova situacija razriješila na prihvatljiv način, bez pojave nekih izrazitijih psihičkih smetnji ili poremećaja – govori ravnateljica Vrapča.
Ipak, i dosada smo bili među ‘prvacima’ po konzumaciji alkohola i lijekova za smirenje i antidepresiva u svijetu. Kakve su šanse da uslijed ove krize postanemo još veći ovisnici?
– Mi u Hrvatskoj doista imamo problem porasta incidencije bolesti ovisnosti, uključivši i ovisnost o alkoholnim pićima i tu pratimo europske trendove. Kad bismo se uspoređivali s razvijenim, zapadnim zemljama, potrošnja lijekova za smirenje općenito, a antidepresiva posebno, je manja na razini opće populacije.Dosad je proteklo premalo vremena da bismo mogli donijeti konkretne zaključke o izravnijem utjecaju pandemijskog okruženja na bolesti ovisnosti. I supstancijalne, a pogotovo nesupstancijalne ovisnosti, bilježile su porast učestalosti i prije pojave same pandemije. Tijekom pandemije, a uslijed psihičke zahtjevnosti cjelokupne situacije, osobe koje se s njome teže nose, različita sredstva ovisnosti koriste kao sredstvo bijega od njima teške stvarnosti. Tu posebno vrijedi imati na umu osobe koje su već prethodno bile opterećene i iscrpljene, bilo tjelesnom bilo psihičkom bolešću, jer takav bijeg – iako kratkotrajno može donijeti neke koristi ili povoljne učinke – dugoročno je poguban, jer vodi u zloupotrebu, a potom i bolesti ovisnosti – kazala je Brečić.
O problemu obiteljskog nasilja kazat će da je u vrijeme “lockdowna” uistinu registriran povećani broj nasilnih događanja u obiteljima u vrijeme lockdowna, kada su članovi obitelji bili prisiljeni intenzivnije dijeliti vrijeme i prostor pa i emocije s bližnjima.
– Obitelji koje su i inače bile opterećene raznim problemima, bolestima, poremećajima ponašanja, egzistencijalnim problemima i slično u ovoj krizi su postale još disfunkcionalnije. Naime, u ovoj zahtjevnoj stresnoj reakciji, gdje god prvotno nije bilo dostatne bliskosti, prijateljstva, razumijevanja i podrške, prilagodba je bila slabije funkcionalna.
Može li ova situacija povećati rizik od ozbiljnih mentalnih bolesti, kakav razvoj situacije tu treba očekivati?
– Jedan dio psihičkih smetnji i poremećaja u ovakvom okruženju značajnije je određen samom ugrozom, dok je drugi značajnije određen odgovorom na tu ugrozu, iako se u većine slučajeva ti čimbenici isprepliću i međudjeluju. Upravo s obzirom na te složene međuodnose, različite psihičke smetnje javljat će se u različito vrijeme te se mogu očekivati i u različitih skupinama ljudi.
Primjerice, osobe koje su zahvaćene zarazom mogu razviti razne psihičke smetnje, već prema tome kada su i u kojoj mjeri one ili njima bliske osobe bile izložene. Tako osobe koje su oboljele od COVID-19, a pogotovo one koje su pretrpjele teške oblike bolesti, poput onih koje su bile podvrgnute intenzivnom liječenju, ili su bili na respiratoru – mogu razviti izrazitije anksiozne smetnje, a neke čak i PTSP. Niti tu nije moguće generalizirati jer se pokazalo i kako sam virus djeluje na strukturu i funkciju živčanog sustava te time može i sam biti uzročnikom brojnih psihičkih smetnji.
Ovdje svakako vrijedi izdvojiti i osobe koje su u okvirima svojih poslova bile izložene opasnostima zaraze, kao što su primjerice zdravstveni djelatnici te mnogi drugi, takozvani esencijalni djelatnici. I kod takvih se osoba, već s obzirom na druge čimbenike, mogu očekivati razne anksiozne smetnje, bilo one koja nastaju iznenada, traju kraće vrijeme, ili se kronificiraju, bilo da se radi o kroničnom tipu anksioznosti, depresije ili nečemu drugome. Nešto neizravnijim opasnostima zaraze izloženi su primjerice bližnji oboljelih osoba, ili pak esencijalnih djelatnika kojim su bile određene protuepidemijske mjere.
U istu skupinu, s obzirom na razmjer i sveobuhvatnost protuepidemijskih mjera u konačnici spadamo i mi sami. Najopćenitije rečeno, u pravilu – od kojega postoji i mnogo iznimaka – u vremenskom razdoblju neposredno nakon izloženosti samoj ugrozi, kod većine osoba koje će razviti psihičke smetnje mogu se očekivati one anksioznog tipa, dok se kasnije, s protokom vremena razvijaju ili depresivni poremećaji, ili kroničniji oblici anksioznih poremećaja, poput primjerice PTSP-a.
Nikako ne smijemo zanemariti osobe koje su prije same ugroze imale određene psihičke smetnje ili poremećaje. Takve osobe, po samoj definiciji psihičkog poremećaja, imaju smanjenu sposobnost prilagodbe, a često i nepovoljnije izvanjske čimbenike, na primjer ovisno u kakvom životnom okruženju žive, koliko su im dostupna različita životna sredstva, koliko im je dostupna podrška bližnjih i slično. Mogli bismo reći kako je svaka ugroza sklona produbljivati postojeće razlike u društvu. Ona je ‘manje jednake’ sklona zateći na nepovoljnijem mjestu, uz njihove značajno ograničene unutarnje i izvanjske potencijale suprotstavljanja ugrozi, te ih je u konačnici sklona ostaviti na još nepovoljnijem mjestu, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti.
No, govoreći o posljedicama ove krize na psihičko funkcioniranje željela bi spomenuti i jedan fenomen koji ne koristimo u psihijatriji često, ali on kao teorijski konstrukt postoji i u svojoj je ekspresiji vrlo sličan depresiji: Demoralizacija, sindrom egzistencijalne anticipatorne trpnje. Naime, demoraliziran čovjek nije aktualno pretjerano tužan, on je silno zabrinut oko budućnosti i to u smislu mogućnosti zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih potreba. Mislim da će se u budućnosti veliki broj ljudi naći u demoralizaciji – vječitim pitanjima ‘kako će to biti’, ‘hoću li ja to moći’, ‘hoće li se to ostvariti’, uz izrazitu tjeskobu. U osnovi svega je opet strah od nepoznatog, budućnosti za koju ne znamo kakva će biti – kazala je između ostalog Brečić u razgovoru za 24sata.
M.D.
