Petak, 29 ožujka, 2024
NaslovnicaAKTUALNORADNA SNAGA U TURIZMU Kako smo došli do plaća od 1800 eura...

RADNA SNAGA U TURIZMU Kako smo došli do plaća od 1800 eura i jesu li one realnost ili mit

Dok je prije 20-ak godina postojao niz uvjeta za dobiti posao u nekom od visokokvalitetnih hotela, danas je, kako nam veli jedan od naših sugovornika na temu radne snage, taj kriterij znatno snižen pa će se našaliti kako je uistinu važno jedino da imaju ruke i noge i da žele raditi. Nekoć bi vas ismijali kad biste pitali za slobodan dan u sezoni, danas je jedan slobodan dan uvjet na koji hotelijeri, htjeli-ne htjeli, svejedno pristaju. I tu dolazimo do osnovne motivacije na koju ranije radnici nisu mogli previše utjecati, no ogromna potražnja za radnom snagom, napose za osobljem u kuhinji i čistačicama, dovela je do porasta plaća i boljih uvjeta za radnike u hotelijerstvu.

Nedavno objavljen članak o tomu da se u Valamaru nude plaće od 1000 do 1800 eura neto ide u prilog toj činjenici, no dok jedni tvrde da je to realnost, drugi to više vide kao manipuliranje činjenicama te ističu kako se radi o nerealnim ciframa.

Jedan od onih koji tvrde kako je to ipak mit je Tonči Andrijašević, direktor hotela Quercus u Drveniku, koji je kao odgovor na Valamarovu objavu ironično komentirao kako će Nijemci nagrnuti na Makarsku rivijeru. Uz to je priložio i plaće u Njemačkoj, a one su za recepcionera cca 1150 neto, za konobara oko 1120, kuhara cca 1480, a čistačice 1280 eura neto.

Kolike su u hotelima na Makarskoj rivijeri? Istražili smo i kontaktirali pet hotelijera te objavljujemo raspon plaća za 40-satni radni tjedan i to za period od šest do devet mjeseci, dakle ne za tri ljetna mjeseca. Tada se skupe i prekovremeni sati i plaća zna prilično narasti.

Dakle, za recepciju, konobare i kuhare od 700 do oko 1000 eura. Tako je negdje plaća konobara i sobarice 700 eura, drugdje 750 ili 800, dok u jednom hotelu navode da plaće dosežu 900 ili čak 1000 eura. Recepcija je negdje oko 700 eura, na drugom mjestu oko 800 ili 850, a negdje oko 1000 eura. Šef kuhinje ima oko 1200 do 1500 eura, šef restorana oko 900 pa do iznad 1000 eura, a plaće sobarica se vrte od 600, 700 do 800 eura. Sve su to plaće na koje se dodaje i trošak hrane te smještaja ili putnih troškova. Također, riječ je o plaćama za šest do devet mjeseci. Većina spomenutih hotela zadržava dio radnika i tijekom zime kada “uskače” država s poticajima ili primaju naknadu sa Zavoda za zapošljavanje ako se premošćuju tri mjeseca.

Odakle onda plaće do 1800 eura? Prekovremeni sati, sezonske plaće na određeno…Jedan od sugovornika kaže kako u stvarnosti sezonske plaće i dođu do tih iznosa, pa se potencijalnim zaposlenicima niti ne spominje startna neto plaća za 40-satni radni tjedan.

Plaće glavnog kuhara u sezoni budu prilično veće i od plaće direktora odnosno menadžera, no to je, kažu naši sugovornici, sastavni dio priče o ponudi i potražnji. Kuhara naprosto manjka na tržištu i da bi ih se dovelo ili zadržalo treba ih se i primjereno toj potražnji i platiti.

Iz svega navedenog nameće se niz pitanja. Kako deficit turističkog osoblja utječe na kreiranje plaća, koji je bazen iz kojega hotelijeri “regrutiraju” radnike i je li se sada već ozbiljno proširio desecima tisuća kilometara, do Indije, Tajlanda ili Nepala? Ima li i kakve veze nova struktura radnika s kvalitetom rada u hotelima i turizmu uopće? Kako sam deficit ikakve, a kamoli kvalitetne radne snage utječe na konačni turistički proizvod koji se ne sastoji samo od betona i bazena nego usluge? Koje troškove hotelijeri mogu rezati kako bi pokrili potrebu za većim plaćama i kakve to veze ima s konkurentnošću na turističkom tržištu?

Tonči Andrijašević veli kako već 30 godina putuje prilično intenzivno po Europi te je činjenica da je jedna stvar zajednička.

– Na svim putovanjima zajedničko je da sobarice nisu bile iz te zemlje već od nekud gdje su plaće puno manje. To su na primjer Rumunjska, Rusija, Ukrajina, Balkan…Najčešće ni konobari po restoranima ili hotelima nisu bili iz zemlje u koju sam došao, i to iz istog razloga. Dakle, ta nisko plaćena zanimanja su s razlogom takva, ne našim hjrvatskim razlogom, već to diktira matematika djelatnosti, kazuje Andrijašević.

Nedostatak radne snage u Dalmaciji, a posebno u turizmu, nije od jučer, dodaje.

– I prije 2013. smo dobar dio radne snage dobivali iz ostatka Hrvatske, najviše Slavonije. Ali ulaskom u EU se i to promijenilo, prilično očekivano. Kad netko iz Slavonije krene od kuće, a tu se ovom prilikom nećemo pitati zašto uopće netko iz Slavonije ide od kuće, onda mu je bolje ići u Njemačku ili Irsku za puno veće novce nego u Dalmaciju. I to je dio razloga. Meni se čini da je veća ‘tragedija’ kad mladi iz Dalmacije idu u Njemačku ili Irsku i tamo rade iste poslove kao ovdje, samo za veću plaću. Vakuum koji je nastao iseljenjem cca 300.000 ljudi iz Hrvatske se ne može nadoknaditi povećanjem plaće jer povećanje troškova poslovanje mora imati negdje granicu. Cijene nabave su cca 20-30 posto veće nego prije pandemije; struja tj energenti su prošle godine bili dvostruko veći nego usporedive 2019. Troškovi radne snage su 30 posto veći. Na koga bi to trebali prevaliti? Da nam se okupljaju influenceri i slikaju sa računima?, pita se direktor Quercusa.

Marko Luketina, direktor turističkog naselja Morenia u Podaci, kaže kako su basnoslovne plaće mit. Dodat će kako se manipulira radnicima te da se nerijetko događa da budu razočarani kada se pokaže da oglašeni uvjeti baš nisu takvi kako je navedeno. Kod njih u Morenii imaju skoro 15 posto radnika s neeuropskog tržišta, točnije, Tajlanda.

– Jasno je da ćemo kuharu dati veću plaću jer ih nema, tu je tržište rada jasno. Ali napuhivanje plaća nije održivo jer ono samo po sebi vodi i u poskupljenje proizvoda, što u konačnici nije dobro. Naš trenutni problem s cijenama su primarno trgovačke marže. Na primjer, košarica jagoda od proizvođača nije skočila s cijenom, nego je samo trgovac povećao maržu. Pitanje je jesu li tu razliku platili radnicima ili ne. Sve se te cijene odražavaju na hotelijere i na cjelokupno poslovanje firme, upozorava Luketina.

Problem s radnom snagom jasan je po njemu alarm da treba zabraniti sve greenfield investicije u turizmu. – Nemamo toliku količinu radne snage ni za postojeće objekte. Novi objekti za sobom povlače domino efekt, a mi od toga ne bismo imali koristi. Naime, ako investitor uzme kredit od strane banke, kupuje materijale za izgradnju od stranog proizvođača, i uzima radnike sa stranog tržišta, tko onda od toga ima koristi?! U svemu tome profitiraju samo trgovci nekretninama, tumači Luketina.

Ivana Pivac Ivandić, direktorica hotela Osejava, slaže se da je problem s radnom snagom problem koji će vjerojatno samo rasti dalje. Oni se, istina, primarno snalaze s domaćim ljudima, dok oko 30 posto radnika dolazi iz susjedne BiH. Desetina je iz drugih zemalja poput Srbije i Slovenije.

– Od kada su došle velike hotelske kuće na Makarsku rivijeru, oni su zbog svoje potražnje nametnuli i drugačije uvjete odnosno veće plaće. Plaće su u posljednje dvije godine porasle minimalno 20 do 30 posto, a ono što je enormno poraslo su i ostali troškovi poput hrane i struje. Opterećeni smo i inflacijom i porezno i da država ne subvencionira struju, ne bismo otvarali u ožujku jer su računi previsoki. Tu onda dolazimo do problema sezonalnosti. Lijepo je govoriti o cjelogodišnjem turizmu, ali to je neodrživo uz ovakvu opterećenost. Zbog svega toga teško je biti konkurentan zemljama poput Grčke koja bilježi porast od 150 posto u odnosu na ranije godine, a mi smo tek u nekom blagom, zanemarivom plusu, veli direktorica Osejave.

Priznaje kako je pitanje doručka čak postalo dvojbeno jer sa sve većim udjelom participira u konačnoj cijeni koju pak ne smiju formiratin sukladno poskupljenjima. Vjeruje kako bi se trebao smanjiti porez na sobe koji je, kako kaže, previsok i koji je samo jedan u nizu problema.

U ovakvom kontekstu jasno je zašto buja nekretninski biznis i apartmanizacija, dok su investicije u hotele rijetke i obično toplo pozdravljene od predstavnika vlasti. Naime, naši se sugovornici slažu kako za ulaganje u novi hotel treba 15-ak godina da bi se uloženo počelo vraćati, a problemi s radnom snagom su poput hodanja po žici.

Domaći ljudi sve manje žele raditi u hotelijerstvu, a radnici iz regije će radije raditi u restoranima tri ili četiri mjeseca za veću plaću, te se vratiti doma. Pojedini hoteli trude se zadržati radnike i daju im ugovore na neodređeno, motivirajući time domicilno stanovništvo s Rivijere i zaleđa, no dobar dio njih nudi tek ugovore na određeno, bilo sezonski ili na godinu dana. čime priča o usluzi u turizmu postaje nepredvidiva, a samim time i manje kvalitetna.

Matematika je, međutim, kako kaže Andrijašević, neumoljiva. Zbog svega toga, bez obzira što su hoteli generatori razvoja destinacije, u ovakvim uvjetima uistinu sa zadrškom treba uzeti svaku investiciju ili PR priču koja prodaje med i mlijeko, jer je na hirovitom tržištu rada bez sumnje sve više – pelina.

 

 

- Oglas -