A, sve je započelo kada smo sedmog svibnja 1983. godine reditelj Ademir Kenović i ja krenuli u Posušje, u nekadašnju firmu Ukraskamen, kojom je direktovao moj davni, pokojni drug Srećko Žulj. Trebali smo da napravimo dokumentarni film o području gdje je najbolje rodio kamen i samo kamen. Za sat, dva obavili smo planirani posao i polagano krenuli prema Makarskoj. Biti blizu mirisa Jadrana, a ne odmarati oči na plavim valovima bio bi neoprostiv grijeh, pogotovo kada se vraćaš u sivilo Sarajeva. Poslije smo se uspinjali ka Vrgorcu, onda pravac Ljubuški. Nestrpljivo smo čekali da nam se ukaže tabla Međugorje, u kojem sam nekoliko ljeta ranije bio prvi novinar što je izvjestio o priviđanjima, a neki kažu ukazanjima, seoskih klinaca o mističnim susretima s blagom ženom što je u svjetlećoj haljini lebdila oko pola metra iznad zemlje.

Upoznao sam tada i Mariju Pavlović, jednu od vidilaca, kako je fra Jozo Zovko, koji je lansirao priču o ukazanjima Gospe, nazivao djecu što su se u ono vrijeme svakodnevno u sumrak susretali s Madonom. Stidljivoj djevojčici sam se uvaljivao s pričom da smo možda rođaci, moleći je da zajedno jedne ĆA Đirvečeri 1981. godine dočekamo Gospu. Nevoljko je obećala i zakazala mi sastanak u pola osam u predvečerje pred njenom kućom. Čudio sam zašto pred njenim pragom, kada je Majka Božija djecu prvi put uplašila ukazanjem na brdu iznad Međugorja. Onda sam skontao da je bolje ništa ne pitati, jer sam imao šansu da mi se prvi put nešto ukaže. Strpljivo sam brojao sate i minute i kao vojnik na straži bio pred Marijinom kućom u 19.30 sati. Čekao sam je pet, deset, 30 minuta. Kao najzaljubljeniji tetrijeb nadao sam se da će mi se, kobojagi, rodica pojaviti s Gospom makar poslije sat, dva. Naravno, čekanje je bilo uzalud, a ja sam sebi prebacivao da je sve to zbog toga što sam koji mjesec ranije bio izabran za sekretara osnovne organizacije Saveza komunista u mojoj mjesnoj zajednici. Gdje će Madona na sastanak sa ateistom?!

Prisjećao sam se toga dok sam uvjeravo Ademira Kenovića da, ipak, skrenemo prema selu o kojem se sve više pričalo.

Oglas

Dakle, bio je sedmi svibanj 1983. godine kada su se točkovi našeg vozila kotrljali po teškom makadamu prema mjestu ukazanja Gospe. Ustvari, prvo smo svratili u mjesnu crkvu.

Dočekali su nas fratri s kojima sam se sprijateljio za ranijih dolazaka i uzaludnih pokušaja da se uslikam s Majkom Božijom. Kenović i ja popili smo koju čašu dobrog, misnog vina i onako maliganski okrepljeni krenuli uz krivudavu stazu što je po šiljatom kamenju, oštrom kao nož, vodila ka improviziranom križu na mjestu prvog pojavljivanja tajanstvene leteće gospođe.

Već na pola puta skužili smo da gore u svetim visovima ukazanja nije bilo nikoga. Međugorje je tada tek postajalo magnet za kasniju invaziju desetina milijuna turista iz svih dijelova ovog planeta.

Džaba idemo, zapuhano je primjećivao u ono vrijeme mladoliki tv reditelj, koji je pucao od snage, čini se, samo dok je bio iza kamere u raznim kadrovima. Vidio sam da nije za penjanja po kršu, bez cilja i onog režiserskog – akcija! Zato hajmo improvizirati u ideji za reportažu koja mi se, umjesto Gospe, ukazala u trenu. Najvažnije je bilo nekoga snimiti uz neki od križeva ukrašenih brojanicama što su se nizali po krivudavoj stazi.

Ovaj je dobar, govorim Ademiru, dok vadim kameru. Ali, kontam šta su križ i brojanica bez ljudi, bez vjernika. Kako ih pronaći, kako ih dovesti? Nigdje nikoga. Naravno, nije bilo druge, nego zamoliti sve pozantijeg tadašnjeg TV reditelja da se iskaže u ulozi vjernika statiste. Kenović je u početku nevoljko pristao, pod uvjetom da ga snimam samo s leđa. Dogovoreno, uškljocano. Prebirao je gospon režiser kao najveći teista po kuglicama na kanafi.

Gledam potom na sat. Prošlo je pola dva u podne. Dobro ura da na vrijeme stignemo kući. Poslije dva, tri sata, rukovanje i dogovor za sutra. Kod mene doma miris svježe blitve, a kod Kenovića uzbuna. Traže ga na sve strane. Nije onda bilo mobilnih. U posljednji čas odjurio je u Sivi dom RTV Sarajevo. U kojem je specijalni žiri meštara iz ondašnje Jugoslovenske radio televizije odlučivao koji će uradak iz cjelokupne TV produkcije velike, nepodijeljene zemlje od Vardara pa do Triglava biti proglašen najboljim.

Točno u vremenu između jedan i pola dva po podne kada smo se pentrali po šiljastoj kamenoj stazi Gospinoj i kada je Ademir Kenović pozirao uz križ, nervozno dodirujući brojanicu, stručni žiri odlučio je da je Djevojčica sa čipovima najbolja emisija u ukupnom proizvodnji JRT 1983. godine!Autor tog antologijskog djela, kojim se u sarajevskom RTV domu još hvale, bio je Ademir Kenović.Išao sam ja poslije još desetak puta po stazama hercegovačke Madone. Dirao križeve, prebirao po brojanicama i nikada ništa nisam osvojio, niti dobio. Lažem, dobio sam nekoliko kazni za prekoračenje brzine od Međugorja do Mostara ili Ljubuškog …

I kako onda ne nazdravljati reditelju, čiji se talenat iskazivao još mnogo ranije nego nam se ukazala Gospa, ali poslije 1983. Ademira niko više nije mogao zaustaviti na putu ka vrhovima TV i filmskog stvaralaštva. Redali su se filmovi i nagrade, nekoliko priznanja i na Festivalu hrvatskog filma u Puli.


Dok sjedimo u bašti makarskog Arbuna, Kenović i ja u društvu Fadila Redžića, velikog maga glazbe i legendarnog basiste neprevaziđenih sarajevskih Indexa, Ademir uspaljeno govori o novom filmskom projektu čija bi prva klapa trebala pasti uskoro. Radi se o ekranizaciji hit romana Damira Ovčine pod naslovom Kad sam bio hodža. Knjizi koja je, čini se, do sada najbolje opisala ratni pakao nepokorenog Sarajeva.

Nisam ja slučajno u Makarskoj, možda ću poslije i preko Međugorja. Treba ponoviti put sreće od prije 39 ljeta. Filmskom reditelju potrebna je i fortuna kao selekciji našeg livnjaka Dalića s njegovim vatrenim. Nije dovoljan samo talent, kvalitet, zaneseno deklamuje.

Glazbenik Fadil Redžić klima glavom i kao da prebire po molovima i durovima u svoj glavi, srcu. Možda upravo u Makarskoj, u kojoj redovito boravi po pola godine poslije američke Atlante, stvori neki novi neprolazni hit kao onaj Bacila je sve niz rijeku.

Meni je jedino preostalo da nakon odslušanih zanimljivih planova povedem dvojicu stvaralca u jedan divni makarski đir. Kao svjesni podržavatelji zelene revolucije i ekologije umjesto automobila koristili smo električne romobile. Stajali smo tu i tamo dok je Kenović kao filmski gigant Hičkok prstima činio zamišljene kadrove bisernog velog mista pod Biokovom.

Pavle PAVLOVIĆ