Pet dana zaredom krenem preko šume Osejave bez majice, samo u šorcu. Onda produžim pored Hotela Osjeva, pa dalje uz luku, mul. Stanem ispred zdanja Grada Makarske, okrećem na sve strane. Jer, ovo je idealno misto da pokazujem moje staračke mišice, polugolo, još bilo, poprsje, leđa. Zatim razočaran produžim tako polugol, prema trajektnom pristaništu, pa uz Romanu, ka Arbunu i uhvatim se staza oko Svetog Petra. Na kraju završim kod onih hotela što su se poredali uz najlipši zaliv Makarske. I istim putem nazad.
I tako tih pet dana, ili 120 uri uzalud izazivam ruku zakona, izazivam uredbe i pravila što propisuju kako se furešt po velom mistu ispod Biokova treba ponašati, izgledati.
Šetam po srcu grada, po epicentru svih lokalnih zbivanja i nitko ništa. Niti me primjećuju, niti obadaju. Mogao sam, čini mi se, samo u mudantama i opet ne bi bilo reagiranja. Uh, kada je sada tako u praskozorje nastupajuće sezone, kako će biti kada navale tisuće turista, posebno turistkinja u onim badićima, sa seksi oblinama. Ima Makaranima oči da ispadnu dok budu užareno pratili gotovo nage prilike što će promicati ulicama i kalama.
E, onda sam šestog dana odlučio ići do kraja u svom testiranju budnosti općinara i redarstvenika prema prekršiocima ćudoređa.Prije pokusa pozvao sam sestru u Nizozemsku, što svako jutro započinje internetskim gledanjem Makarske preko onih nekoliko gradskih video kamera. Najviše joj se sviđa digitalni okular što hvata područje ispred Hotela Osejava.
Evo me na lokaciji, javljam putem mobilnog dvije tisuće kilometara udaljenoj sestri.
Vidim, vidim, baš si bijel. Čuvaj se sunca!
Idem dalje, prati me na lap topu.
OK
Sada sam pred zgradom Grada Makarske, vidiš me?
Super, kao na dlanu.. Sada se okrećeš, ideš prema nekom automobilu.
Tako je, hajde adio. Hvala na praćenju.
Kontam kada me iz daleke ravne zemlje jasno vide onda mora da bodem oči onima što se kriju iza ponistra najpoznatije kamene građevine Makarske 
Hodao sam gore, dole. Prelazio ulicu, vrtio se oko ulazne porte. Na kraju se skrasio uz vozilo na kojem stoji veliki naslov Redarstvo. Zamolim nekog ljubaznog gospodina da me ulentra mojim telefonom na mjestu događaja. Naravno, prije toga sam skužio da je gospodin u godinama. Ne može mi uteći kao prije nekoliko godina jedan bosanski mangup kada sam ga zamolio da me lijepo fotografira sa ženom uz sinje, plavo more. Nisam više vidio ni sliku, ni telefon.
Dakle i taj namjerno poduži photo-session pred sjedištem Grada proša je bez reagiranja društveno političkih organa Makarske, koji bi, između ostalog, trebali brinuti i o redu i moralu u poznatom turisičkom središtu.
Dok razočarano polugol nastavljam prema onim redovima zahrđalih katanaca ljubavi na Svetom Petru, prisjećam se kako sam uspio izbjeći kaznu od stotinu i nešto eura usred Amsterdama. Pozirao sam u vrućem danu nekog kolovoza ispred jednog od najpoznatijih muzeja svita, u čijim odajama dominira ona Rembrantova Noćna straža, isto ovako polugol. U trenu se stvorio policajac, tamnije puti. Uspio sam mu srce i dušu otvoriti mojom izbjegličkom bosanskom pričom. Učinilo mi se da je i on imao sličnu sudbinu. Od tada u gradu lala i kanala samo slikanje u ful opremi.
…E, moji dobri Makarani, bit će muke s fureštima. Sve su slobodniji, tetoviraniji i golišaviji. Ako im pustite na volju po Rivi slijedi revija razuzdanosti, nemorala. Iako, među nama, znam da ću guštati u skorom vrtlogu plažnog strip tiza, mora se misliti kako će to utjecati na domaćine, prije svega, na mlade ove rivijere.
Turisti dođu, prođu, a novi trendovi suvremenog života ostaju. I to uvijek oni koji nam se najmanje dopadaju.I na kraju da prijavim da više ne šećem polugol. Razlog? Nisu makarski redarstvenici morala, nego lagana prehlada.P.S. Pitam se da li bi me gradski kadrovi zamjetili ako bi u mudantama prošetao sa englezom Dejvidom, gostom Hotela Meteor ( vidi drugu sliku)
Pavle PAVLOVIĆ/foto privatni album
