E, moj Tine možeš pisati koliko hoćeš, a ja mogu isto toliko slikati i ništa se promjeniti neće. Ponedjeljak će ostati jednako težak dan. Nije samo zbog mamurnog jutra nakon veselog vikenda, nego što sam se zarekao da ću sve što me muči početi rješavati od ponedjeljka.
I kada se tako ranim jutrom, prije otvaranja kafića na Makarskoj rivi, u naletu elana i nade da ćeš sve otvorene probleme, kao prvi u redu pred raznim šalterima, šampionski preskočiti započinju zapreke. Uzalud što me neki znaju kao povremenog, ljetnog suradnika Portala Makarske Danas, uzalud što se predstavljam kao novinar.
Prvi na listi mojih mogućih pobjeda bio je šalter Parking službe grada. Pričali mi prijatelji iz ovdašnjih kala da svatko ko ima makarsku adresu ima pravo na jedno parking mjesto. Lijepo dođeš pred ovaj mali ured, pokažeš osobnu i onda pazari parking markicu.
Umjesto otvorenog prozorčića za stranke, veliki natpis – zbog tehničkih problema, ured nije otvoren. Odlučim se da pokucam na obližnja vrata. Dočekuje me plavokosa službenica, zamislite ljubazna u ranim urama ponedjeljka. Kao svaki novinar mangup počinjem sa titulom što mi profesija nosi, a ona, kroz smijeh, eto pišite da nam je sustav pao. I tko zna koliko će taj prekid trajati. Ipak, pored nesustavnog sustava pokušavam objasniti razlog moje posjete. Dobro, dobro, razumijem, recite gdje stojite. Gore na Vrgoračkom putu, odmah kod Plodina, odgovaram.
E, žao mi je to ne spada u gradske parking zone. A, spada li u grad Makarsku, pitam.Spada, ali to ništa ne mijenja. Znači mi smo van svih zona, a poreze, prireze plaćamo kao svi Makarani što su zonirani.Oprostite, mi smo samo za parking zone, a nismo za poreze, ljubezno mi ispraća tog prokletog ponedjeljka
Na prvom neuspjelom stepeniku prvog dana tjedna bolno sam osjetio da postoje Makarni prvog i drugog reda.Odnosno zonirani i mi otpisani u zaboravljenim predgrađima.
Onda onako ljutit idem pored Gradske uprave i u posljednji tren se sjetim da već duže želim da posjetim inspektore i da se požalim na buku i nered što nam oko kuće sa15,16 stanova prave radnici nekakvog, čini mi se, ilegalnog skladišta. Jedan od susjeda, koji je nedavno, nakon dužeg čekanja, pronašao kupca svog lijepog stana, prije tjedan, dva mi se žalio. Došao mu čovjek, stranac. Oduševljen što su dućani, kao Plodine, Konzum, Kaufland sve na 100,200 metara udaljenosti. Onda tu je i nova Apfel Arena. Pristao je na njegovu cijenu. Obećao da će se vratiti za dan, dva. I stvrano zakuca mu na vrata. Žao mi je, kada sam vidio smeće oko kuće, onaj nered oko tog nekog skladišta i čuo buku odlučio sam da vam za stan ponudim znatno manje. Jer stan nije samo stan, nego i sve ono oko njega.
I sada se ja pitam tko to ima pravo da ti utječe na vrijednost stana?! Nego, sreća da taj stranac, propali kupac nije kuću obilazio u praskozorje kada zaredaju brektavi kamioni u uskom prolazu između naše zgrade i Plodina.Ili nije slušao neprestanu buku klima uređaja tog trgovinskog centra. Smanjio bi ponudu za više od polovine.
Dakle, oprezno ulazim u Gradsku upravu s nadom da neće biti problema oko dužine mojih hlačica. Ispred mene red. Čujem svako malo, šta je ovo, zašto potpis, zašto kontrola? E, mora od danas, odgovara čovjek za staklom porte. Onda skužim da su to ispred mene sve djelatnici “Kamene kuće”. I ja sam, konačno, na redu i čujem inspekcije su vam tamo kod Spomenika Tinu.
Opet, nazad, pa na prvi kat ka onom uredu za parkinge, te lijevo i dočekuje me tabla Biro za zapošljavanje. Gdje su ovdje inspekcije, pitam nekoliko gospođa, što mi se žale da već dugo čekaju. Ne znamo, mi smo ovdje zbog posla. Srećom, naiđe neki gospodin i objasni samo pravo i pravo.
I prođem tako pravo i pravo i pored niza zatvorenih vrata jedna, na moju radost, otvorena. Pozdravim činovnika ukratko objasnim zašto su me noge ovdje donijele, a on me, moje čuđenje, povede ka izlaznim vratima. Slikajte ovo, mislim ovu e mail adresu. Na nju morate poslati vašu žalbu oko tog skladišta što vam remeti mirni život. I gdje onda čitaju moj mail? U središnjem uredu u Zagrebu. I, tko zna kada će doći na red za čitanje od milijuna sličnih što se slijevaju u taj središnji ured, razočarano primjećujem. E, to vam ne znam reći. Pažljivo zatim zatvori ulazna vrata za mnom.
Poslije toga odem do Telemacha, u onom Tommy centru. Čekam 40 minuta da ništa ne bih riješio.
…Štovani čitatelji, oprostite, ako sam ovo odužio. Samo sam želio tekstom, ovom razglednicom da predstavim kako je malom makarskom čoviku kada se nađe u raljama raznih ureda, dućana i skladišta bez firme.
Tada ne pomaže ni da ste suradnik Makarske Danas ili da ste novinar. Jedina prednost je što se kao žurnalista možete ovim tekstom psihički isprazniti.
I opet reći – E, moj Tine možeš pisati koliko hoćeš, a ja mogu isto toliko slikati i ništa se promjeniti neće. Zato, mrzim ponedjeljak!
Piše Pavle Pavlović
Pavle PAVLOVIĆ
