Predizborna buka koja je ispred nas bez sumnje će zvučati poput kakofonije u kojoj će se miješati zvuci latino trasha, klapskih napjeva, dalmatinskih šansona, heavy metala, popa i narodnjačke glazbe.

U toj će buci biti teško prepoznati koji vam je sound prihvatljiv, jer će pokušati zaglušiti zdrav razum i racionalnu procjenu. Sa svih strana mamit će zvukovi koji su, možda, na prvu obećavajući, da bi se odjednom prometnuli u neukusnu poskočicu.

Kakofonija, uostalom, u predizbornoj matineji, koja je očigledno započela, ima vrlo važnu ulogu, a to je da zbuni, da makne fokus s vlastite nekvalitete i ukaže vam na lošu glazbu kod rivala. Ne treba se zavaravati da je lako shvatiti koliko su isprazni pokušaji predstavnika narodnjaka da vam skrenu pažnju na dosadnjikave klapske pjesme.

Oglas

Jasno vam je, recimo, da je latino trash loš, kao što je loš turbo folk, no za razliku od glazbe čiji jedini spin u rukavu može biti refren, katkad obični populistički mamac koji se uvuče u uho protiv vaše volje, u politici su spinovi, složit ćete se, nešto opasniji. Jer ne ostaju samo u uhu.

Činjenica da se vijesti, bile točne ili netočne, brzinom munje šire bespućima interneta, sliči poplavi koju je nemoguće zaustaviti. Glazbu je moguće ugasiti, predizborna kakofonija iziskuje nešto više truda. I prije svega – odgovornosti od strane proizvođača zvuka.

Plus, ništa manje važno – distributera zvuka.

Ivona Ćirak