Turističke destinacije zasnovane na masovnom stradanju ljudi vjerojatno su oduvijek bile kontroverzne tema. Nešto je u ljudskoj prirodi što dijelu populacije takva mjesta čini osobito interesantnima dok se ovaj drugi dio zgraža nad njihovim afinitetima. Krajem 2019. godine uhvatio sam slobodan tjedan i zaputio se u Ukrajinu. Siromašnu i rastrganu zemlju koja čuva ogromno kulturno naslijeđe, može se pohvaliti raskošnom sakralnom arhitekturom i megalomanskim sovjetskim građevinama, ali u fokus nove generacije turista je došla nakon što je HBO snimio seriju Chernobyl.
Mjesto černobilske katastrofe nalazi se svega dva sata vožnje od Kijeva tako da je jasno bilo da ću otići i tamo. Moja obitelj i prijatelji su navikli da me ‘vrag svugdi nosi’, što bi rekla moja baba, ali na spomen Chernobyla sam ipak dobio više od uobičajenog dizanja obrva i eventualnog kolutanja očima. U više sam navrata morao svojima najbližima morao odgovarati na pitanja ‘šta mi to treba u životu’ i ‘jesam li ja normalan’, ali nisu uspjeli do kraja ubiti moju samouvjerenost pa je tura u Chernobyl naposljetku uplaćena, a formulari potrebni za ulazak u ‘zonu’ ispunjeni dvadeset dana prije puta što od posjetitelja zahtijevaju sve agencije, ali i država.
Trećeg jutra mog boravka u Ukrajini zazvonio mi je alarm u ‘vampirskom terminu’. Još nije sunce izašlo, a Kijev se smrzavao na minus 10. Polazak je agencija Chernobil Tours zakazala u 8 sati ujutro, ali i obavezan dolazak na ukrcaj pola sata ranije kako bi se provjerila papirologija. Dok sam se tresao ispred kombija na debelom minusu i meni su na trenutak prošla kroz glavu ona dva pitanja na koja sam pred polazak učestalo odgovarao.Miješana ekipa koja se zatekla u kombiju su činila tri Nijemca, jedan Čeh, tri potpuno nepripremljena Engleza bez ikakve ideje gdje zapravo idu, jedan izuzetno šutljivi Ukrajinac te ja i još dva mladića iz Dervente s austrijskim putovnicama. Vodička je bacila dvije fore o radijaciji pa se uozbiljila i objasnila u čemu je ‘caka’ – put u ‘zonu’ nije turistički obilazak već obrazovni.
Dva sata vožnje kratili su nam dokumentarcem o katastrofi i uputstvima kako se ponašati kad jednom uđemo o štićeno područje. Neravna lokalna cesta je izbijala plombe, a svaki putnik je vrtio svoj film u glavi kad smo napokon došli na prvu kontrolnu točku. Sasvim solidno naoružani policajci i žičana ograda sugerirali su ozbiljnost države da kontroliraju onog koji u zonu ulazi, ali i iz nje izlazi. Pregledali su nam putovnice i svaki je putnik dobio mali uređaj koji bilježi koliko smo radijacije apsorbirali, a više puta ponovljena pravila ponašanja su istovremeno ulijevali povjerenje, oprez i strah.Tura uključuje posjete starom gradiću Chernobylu (25 km od reaktora 4), planskom gradu Prypyatu koji narednih 25 000 godina neće biti mjesto pogodno za život, području oko samog reaktora (reaktori 1,2 i 3 su bili aktivni sve do prije 19 godina kada su ugašeni kao dio političke odluke ukrajinskih vlasti u svrhu približavanja EU), okolnim selima, Crvenoj šumi i radaru Duga.
HBO-ov Černobil je lijepo snimljena fikcija
S obzirom da sam već rekao da nije riječ o turističkoj već o edukacijskoj turi o njoj ću tako i pisati. Drugim riječima, neću vam opisivati lokalitete već pokušati prenijeti iskustva i informacije koje sam za tih šest sati provedenih tamo uspio prikupiti i naučiti.Najčešće pitanje koje ljudi postave je ono o vjerodostojnosti svjetski popularne serije nastale u kreativnim studijima HBO-a, a odgovor je prilično jednostavan.– Riječ je o kvalitetno snimljenoj seriji koja je inspirirana katastrofom, ali je naposljetku riječ ipak o fikciji. Nažalost, Amerikanci su nasjeli na staru sovjetsku propagandu i za nas je doista bila razočaravajuća iz te perspektive, ali sve je dobro dok se ne smatra faktografski preciznom, odgovorila mi je vodička te dodala kako se čitav niz scena iz serije nikad nije zbio ili se nije zbio u tom vremenskom slijedu u kojem su ga prikazali no ono što najviše smeta vodiče u Zoni je idiotiziran prikaz Dyatlova te općenito crno – bijela, hladnoratovska interpretacija katastrofe.Katastrofa u nuklearnoj elektrani V.I. Lenjin nedaleko od gradića Chernobyla bila je prva takva u povijesti čovječanstva. Znanja koja su znanstvenici u tom trenutku imali o nuklearnoj energiji nisu bila dostatna za adekvatnu reakciju na ovakav razvoj događaja. Plan saniranja štete se temeljio na saznanjima koje su stručnjaci skupili iz posljedica američkog bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. Smatrali su da će se oblak širiti u koncentričnim krugovima, a ne u obliku putujućeg oblaka nošenog vjetrom tako da je tretman područja bio neadekvatan osim što je proveden sa zakašnjenjem.
Naime, evakuacija 50 000 ljudi iz nekoliko kilometara udaljenog Prypyata, planskog grada koji je trebao predstavljati sovjetski grad budućnosti, provedena je njemačkom preciznošću za tri i pol sata no jedan dan prekasno. Sovjeti su imali detaljno razrađene planove evakuacije no ne za ovaj slijed događaja. Oni su se pripremali za napad Amerikanaca, a topljenje jezgre nisu smatrali mogućom te je jako puno vremena izgubljeno u uvjeravanju nadležnih da je reakcija nužna. Okolna sela su u potpunosti evakuirana tek nakon dva tjedna, jer ruralno stanovništvo, za razliku od sovjetske inteligencije planski naseljene u Prypyatu, nije prihvaćalo činjenicu da moraju otići te su odbijali ostaviti svoje posjede i stoku na njoj tako da su vlasti u nekim slučajevima moralo posegnuti za prisilnim preseljenjem. Dezorijentiranost i naroda i vlasti tih dana pokazuje i jedna urbana legenda iz Minska u kojem su navodno danima nakon katastrofe u krug letjeli vojni avioni kako bi otjerali radioaktivni oblak.
Sanacija od 235 milijardi dolara
Naknadno su sovjetski inženjeri uz međunarodnu pomoć stavili radijaciju pod kontrolom, a problematični reaktor zarobili u sarkofag no razmjeri katastrofe su bili golemi. Smatra se da je 28 ljudi poginulo direktno od nesreće, više od 100 ih je ozlijeđeno, a još 6000 ljudi dobilo rak (uglavnom štitnjače) od zračenja. Više od 330 tisuća ljudi je evakuirano, a šuma koja se nalazi neposredno uz postrojenje je pocrvenila zbog apsorbiranja goleme količine radijacije te je danas nazivaju Crvenom šumom. Šuma danas nije crvene boje, ali je i dalje jedno od najkontaminiranijih mjesta na svijetu.Ipak iz černobilske katastrofe čovječanstvo je nešto naučilo pa je pravodobna i stručna reakcija na nuklearnu havariju u Fukušimi uvelike zasnovana na znanjima prikupljenim u sovjetskom slučaju.Uz ljudska stradanja černobilska katastrofa je imala i druge posljedice. One ekonomske po nekim znanstvenicima su ubrzale raspad SSSR-a. Sovjetski je Savez i njegove slijednice su pretrpjele štetu koja se procjenjuje na 235 milijardi dolara. Suspendiran je nuklearni program u susjednoj Bjelorusiji, a malo je poznato da su morali staviti izvan funkcije još jedan kapitalan projekt koji se nalazio u blizini – radarsko postrojenje Duga.
Sabotaža ili teorija zavjere
Upravo taj radar je korijen jedne od alternativnih teorija u slučaju černobilske katastrofe. Navodno daj iznimno skupi, gorostasni radar za rano otkrivanje balističkih projektila nije funkcionirao prema planu. Naime, umjesto da prima i odašilje signale koji bi otkrili projektile uoči dovoljno rano kako bi se aktivirao sustav za obranu radar se miješao u komercijalne europske frekvencije te je izazvao paniku diljem svijeta. Zbog te nespretne pogreške radar čije je postojanje SSSR negirao dobio je ime Russian Woodpacker (Ruski djetlić). Činjenica da taj enormno skupi projekt po svemu sudeći nije funkcionirao postoji opravdana sumnja da je katastrofa u Černobilu posljedica unutarnje sabotaže sa svrhom prikrivanja neuspjeha sustava čiji je najskuplji dio Radar Duga smješten u području ekskluzivne zone.
Prirodni rezervat i Duhovi Prypyata
Iako se radi o izuzetno kontaminiranom području Zona nije područje bez života. U odsustvu ljudi u tom krugu od 30 kilometara životinjski svijet buja. Na ekskluzivnoj zoni se mogu naći mongolski konji, lisice, sobovi, divlje mačke i vukovi čija je populacija enormna u odnosu na okolna zaštićena područja te je riječ o svojevrsnom prirodnom rezervatu koji je zaštićen radijacijom.Osim toga 150 ljudi se vratilo u Chernobyl, 25 kilometara udaljen grad po je kojem katastrofa poznata u svijetu, nakon što su potpisali izjavu da to čine na vlastitu odgovornost i usprkos volje ukrajinske države. Ono što priči daje čudan ton jeste da starije stanovništvo navodno živi dulje od bivših stanovnika koji su preseljeni nakon eksplozije u Kijev. Uz to svakodnevno 2500 ljudi radi na rastavljanju postrojenja čiji je posljednji reaktor prestao s radom tek 2000. godine, a prilikom postavljanja novog sarkofaga nad reaktorom broj 4 ta je brojka bila mnogo viša. Sarkofag je čudo inženjeringa s obzirom da je riječ o najvišoj pomičnoj strukturi na svijetu koja ima zapreminu veću no što je imao Titanic i trebala bi problem s radijacijom riješiti za narednih stotinu godina.
Ipak, najinteresantnije od svega je činjenica da postoji pokret mladih Ukrajinaca koji ilegalno upadaju u ekskluzivnu zonu te u njoj crtaju grafite (Duhovi Prypyata). Ukrajinske vlasti ih nazivaju Stalkerima po istoimenoj kompjuterskoj igriciTreba sad spomenuti i količinu radijacije koja je očitana na grupi nakon što smo izašli iz zone. Riječ je o količini manjoj od one koju apsorbirate tijekom dvosatnog leta avionom s obzirom da je sunce glavni izvor radijacije na zemlji. Drugim riječima, ne svijetlim u mraku.Priču ne mogu završiti bez da spomenem planove Ukrajinaca za budućnost. Oni se nadaju UNESCO-voj zaštiti kakvu ima Hirošima te vjeruju da bi se uz njihovu pomoć mogli nositi sa izazovima koje nudi budućnost ovog mjesta.
Otići, naučiti i zapamtiti
Za kraj treba reći da je ekskluzivna zona mjesto koje je vrijedno posjeta kao što je to i Auswitz. ‘Černobil’ će i u buduće ostati kontroverzna tema među putnicima no onome tko nije u Černobil došao samo radi cool fotografija za Instagram posjet lokalitetu će ostati urezan u pamćenje kao mjesto golemog ljudskog stradanja i otvoriti oči novostećenim znanjem. Istina je da idiota koji se krevelje i zabavljaju kao u lunaparku ima svugdje no Ukrajinci od ovog nisu napravili karneval već mjesto koje svima nama mora biti upozorenje kako će izgledati svijet kad nas na njemu više ne bude. Ne ‘ako’ već ‘kad’.
Piše i foto: Aldo Franičević, Blog bosonog
