Uklanjanje opasnosti s oštećenih kuća i pribavljanje zamjenskog smještaja, neke su od najvažnijih potreba ljudi između Gline i Petrinje, koje se oni nadaju riješiti uglavnom privatnim kanalima, dojam je nakon obilaska desetak sela.

Oglas

Na južnoj periferiji Petrinje vatrogasci iz Dubrovnika uklanjaju dimnjak i popravljaju krov na kući Nikole Karadaka, koji je u nedjelju nabavio kamp kućicu da bolesni roditelji ne spavaju u šupi. Darovatelj je privatna osoba iz Pule čije ime ne zna, a u tome su posredovali njegovi prijatelji.

Čeka statičare i napominje da neće posve riješiti problem jer je kuća do njegove ruševina koju je država dala osobi prije šest godina, kao i materijal, a ta osoba je prodala materijal i otišla nekuda.

Slično je i u Hrastovici, prvom selu kad se s juga Petrinje okrene prema zapadu.

Na kući roditelja Igora Marijana (43) ekipa dobrovoljaca uklanja dimnjak, a potom mu je najvažnije nabaviti kamp kućicu. Otac i majka su bolesni, spavaju u šupi, mama je imala covid i počela ponovo kašljati, kaže Marijan i dodaje da mu sutra kamp kućica stiže iz Istre, također privatno preko prijatelja.

Mario Polanšek, volonter iz Petrinje, domaćin je ekipama vatrogasaca ili krovopokrivača koji dolaze pomoći iz drugih dijelova Hrvatske.

“Kak’ se snalazimo tako se radi”, objašnjava kratki razgovor koji prekida zbog poziva za pomoć.

Pomoć stiže stihijski

Malo dalje uz cestu su dvije kamp kućice stigle s Pelješca, pa jedan kontejner koji su dobila tri brata Boltužić. Marijan (48) jedini u obitelji radi, dvojica su bolesna, a sestra im je nakon potresa smještena u dom za psihičke bolesnike u Petrinji.

Kuća je rađena 1890. Krov smo tri puta preslagivali nakon prvog potresa, kad je izbio onaj najveći, vatrogasci su popadali s njega, kaže Marijan.

Boltužići ne znaju od koga su dobili kontejner, ali misle da je stigao iz Splita. Znaju samo da ih je ovaj što je glavni u selu nazvao i da je brzo došlo.

Ni „glavni“, predsjednik Vijeća MO Mladen Korečić se ne može bez papira sjetiti od kuda je kontejner stigao.

Imamo jedno tri kontejnera i dvije kućice. Dolazili su, kao i sva pomoć, stihijski. Netko je imao nekoga negdje pa je išlo po toj liniji, kaže Korečić i dodaje da su od pristigle pomoći organizirali sabirni centar iz koga ekipa razvozi potrepštine po obližnjim selima koja su gore nastradala.

U selu ima do pet kuća za rušenje. U šatoru ispred Doma upravo je pristigla ekipa vatrogasaca iz Slavonskog Šamca, pije se kava dobrodošlice.

Obiđite pravoslavna sela, čuo sam da njima pomoć treba, pozdravlja nas Milan Dobrenić (52) na odlasku, čija je kuća neznatno stradala.

Nepoželjni u Hrvatskom Čuntiću

U Hrvatskom Čuntiću, selu smještenu na južnoj padini iznad doline oko šest kilometara na jugoistok od Hrastovice, nismo se dugo zadržali. Selo nema upadljivih znakova oštećenja, i ali ni kretanja ljudi.

Zaustavljamo se pred kućom s brojem 63, gdje na dvorištu zatičemo starijeg muškarca. Nakon nekoliko riječi s terase se pojavi mlađa žena koja mu oštro naredi da uđe u kuću, a nama da izbrišemo što smo snimili i da odmah iziđemo iz dvorišta.

Na tu sasvim neočekivanu gestu odgovaramo da smo novinari Hine i da nam je cilj vidjeti kako ljudi žive nakon potresa i šta im treba.

Imam ja Internet, vidim ja kako pišete. Molim vas da sve to obrišete i da izađite iz dvorišta, neugodno je podigla ton.

U Bačugi zadovoljni pomoći

Na suprotnom, sjevernom obodu doline je selo Gornja Bačuga s 26 kućanstava. Predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Petrinje Nikola Janjanin (74) zadovoljan je s pomoći koju su primili nakon potresa. Nečega ima i više nego što treba, a ponečega nedostaje kao sredstava za pranje.

Trebalo bi nam koja grijalica, ali ne ove male jer ne mogu zagrijati šupe u koje su se ljudi smjestili nakon potresa. Došle su i plinske, ali ih se ljudi boje uzeti nakon Posušja, kaže.

Vaso Prečanica (60) stanuje u svojoj kući premda je napuknula. Također kaže da se brzo reagiralo i da nikome ništa ne fali.

Janjanin kaže da je stigao i kontejner preko SNV-a kojeg je vojska dopremila. Pokušavamo malo dobiti stočne hrane, jer je kukuruz pokisao. Također, trebaju kamp kućicu za jednog samca, i imaju jedan stariji par koji se ne može naviknuti na kolektivni život u vojarni u Petrinji pa traže da ih vrati.

U Bačugi Donjoj, dolinskom selu devet kilometara od Hrastovice na jugoistok, tegljač blokirao izlokanu cestu na raskrižju. Dovezao je dvije kamp prikolice; jednu je veći istovario. Donacija je to građevinske tvrtke Mikić, Nikole Turčića-Mikića, u čijem je vlasništvu kamp Šilo na Krku.

Ovo je treća ili četvrta tura, kaže Ivica Ilijić.

Nije svjestan, samo se okreće po dvorištu

Četiri kilometra prema zapadu lošom cestom nastavljamo za Luščane, najzaturenije i najzapuštenije selo na ovom potezu. Selo je izduženo, s puno starih i oštećenih kuća, od kojih su neke prekrivene folijom.

Vlado Krivokuća (53) priprema teren za kontejner pored kuće. Mi smo prijavili sve što smo trebali prijaviti, ali svi obećavaju a ja nemam gdje zaspati, glas mu se nadjačava s tutnjavom bagera dok nam govori.

Kaže da je općina obećala kontejner, a da je pop zvao da će doći. Hrane kaže ima, ljudi su donosili dosta, a on sam ima krave, ovce, koze, svinje, i sije sve što treba sijati.

Ipak, do njega je Milan Tadić (28), član dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Petrinje koji je upravo donio pomoć.

Stotinjak metara dalje kuća smaknuta kao kocka sa svog postolja, a terasa pala po nagnutoj fasadi kao pregača.

Otišlo je sve, kuća, dvorište, štale, kazuje vlasnik Damjan Gvojić (58), kod kojeg upravo jedan član ekipe statičara lijepi „crvenu“.

Nakon što ostajemo sami, Dajman priznaje da je „malo pukao“ dva-tri dana poslije potresa. Čovjek još nije ni svjestan. Teško je biti pribran. Nemaš tu sad šta radit. Ja se samo okrećem po dvorištu, kaže i mijenja ploču.

Ali kad vidiš, čitava država se digla i naši ljudi dolaze iz inozemstva, to nas održava. Svaki dan ljudi dolaze, dijele- nema šta!

Dan nakon potresa stigla mu je kamp kućica od nekoga privatnog donatora iz Osijeka: „Evo vi raspolažite kako hoćete“ rekli su mu kad su je dovezli. Bile su televizije i ljudi su vidjeli i zvali, iako ja nisam nikome dao broj telefona, željni su da pomognu, i financijski, i dolaze tu volonteri.

Kad vidiš ljude oko sebe da su gore prošli, iz sela čovjek izgubio sina od 20 godina, drugi kćer u Petrinji od 12 godina. Sreća da mi je majka taj dan otišla za Glinu. Šta bi tek bilo da je udarilo u ponoć, a ne u podne? Kuće će se napraviti. Živit moraš. Ićemo dalje. Srećom imam te „dvije“ ovčice koje se sad janje. I ajde ti to sad ostavi, govori nam Damjan i na rastanku, oslonjen na dvorišna vrata, zahvaljuje što smo ga posjetili.

U epicentar pomoć počela stizati s Blažom

Najbliže mjesto Luščanima je Strašnik. Oba sela pripadaju Petrinji i njihove katastarske općine se dodiruju, ali između njih je reljefna granica i nema prometne komunikacije. U Strašnik stižemo naokolo preko Gline. Stradanje Srašnika oživjelo je udrugu branitelja koja se nametnula kao ključni glasnogovornik „sela iz epicentra“. U lokalnom domu su formirali sabirni centar za pomoć, u kojem je natrpana gomila odjeće i hrane, a paketi pića zauzimaju čak dio samog klozeta.

Donacije stižu sa svih strana, od „Blaža i ekipe“ iz Čučerja, koji je prvi došao isti dan, do velikih tvrtki koje se sada uključuju. Među njima je i zagrebački Admiral, ugostiteljski objekt koji svakodnevno dovozi kuhanu hranu za stanovnike sela. Kažu da je u selu stradalo 80 posto kuća, ali to će se precizno moći reći kad dođu statičari.

Život bez kalendara

Zapadno od Luščana su Vlahovići u općini Glina. Cestu je u selu dobrim dijelom blokirao kamion-dizalica koji istovara neku građu. S desne strane je kuća s crvenom oznakom. Do nje pored puta kontejner.

Pitamo Milju Demonju (64) je li kontejner za njih. Kaže da nije. Oni su prešli u gospodarsku građevinu u kojoj imaju malu šupu i u nju su stavili peć. Iz novog obitavališta izlazi Luka Demonja (65). Kaže nije ni tražio kontejner, jer je drugima potrebniji.

Brine ga kako će teći obnova, ali gotovo jednako i vijest da je kod Žažine izbila vruća voda koja izbacuje mulj. To je od vulkana, a?

Na drugim dvorišnim vratima osamdesetogodišnja Zorka Mraković moli:

„Kad ste novinar, imate li kalendara? Ovako se ne znam vladat. Ne znam ni koji je dan. Ništa ne slušam jer nemam struje, A možda je i bolje“, kaže i nastavlja.

„Svašta sam pretrpila djeco, ali ovo je sad svršilo. Sad ja po ovom ladnom moram po budžaku. Malo-malo, pate na nogu“, žali se Zorka i kaže da je djeca zovu da dođe k njima, ali ona ovdje ima malo ovaca, kokice i psa, pa kud će ih ostaviti.

Privatizirana“ država

Iz obilaska je lako zapazit da mnogi pokušavaju doći do kontejnera ili kamp kućice. No niz njihovih sumještana nije time riješilo problem.

U Majskim Poljanama Mira Zlonoga je dobila kamp kućicu koja joj nije odgovarala, pa ju je vratila i dobila kontejner. Međutim, nisu joj ga priključili na struju pa radije spava u autu.

Obitelj Jasmina Jurkovića (29) i Antonije Todorović (30) s troje male djece od po šest, sedam i osam godina, dobili su dvije kamp kućice, jedna prokišnjava, a drugu zagrijavaju pomalo noću agregatom. Ne zna tko je darovatelj, jer mu je kaže bilo neugodno pitati, ali je netko privatan preko prijatelja.

U žaraču oko kojeg obitelj provodi hladne dana gorjele su plišane dječje igračke. Također, na prostoru malo dalje od doma u Hrastovici, palili su neke dijelove odjeće koji su pristigli donacijom, za koje nismo dobili objašnjenje.

Vasilj (72) i Kata (62) Kukoleča z Majskih Poljana, prvi su, kažu, dobili kontejner u mjestu, a s njim grijalicu i klimu. Oni su prvi koji za to jasno zahvaljuju službenom predstavniku javne vlasti, dogradonačelnici Gline Branki Bakšić-Mitić.

Na više mjesta su nam rekli da su se njihovi gradonačelnici slikali s premijerom i predsjednikom i da ih nakon toga više nisu vidjeli. U Glini neki kažu da gradonačelnika vide samo na jumbo plakatu

Piše: Ivo Lučić/Hina  foto:Facebook