Prredstavljeni projekt uređenja Peškere, koji će građani imati priliku detaljnije pogledati i uputiti pitanja autorima te žiriju, izazvao je priličnu podijeljenost u javnosti. Upućeno je dosta kritika, no ono čime ćemo se baviti nije estetika projekta koji je, doduše ne samo s tog aspekta nego i brojnih drugih ocjenjivao priznati stručni žiri. Pitanje koje se, naime, često provlači posljednjih dana jest: zašto se ne najprije ne bavimo nekim prizemnijim stvarima. Zašto se ne riješi pitanje prometa i stanja prometnica, zašto se ne rješava infrastruktura, zašto nam dom zdravlja i škola nisu prioriteti, zašto prvo ne dovedemo neke temeljne, elementarne stvari u red, pa tek potom ne idemo na nadogradnju?
Sva u ta pitanja u osnovi vrlo logična i razumna.
Logično je da prvo želimo da nam se riješi vrtić, a djeca da isele iz vlažnih prizemlja stambenih zgrada iz vremena bivše države. A vrtić, kako vidimo, tek se posljednjih dana privodi kraju, dok se pojedini roditelji pitaju hoće li dati otkaz ili tražiti tetu čuvalicu, jer evo, u još jednu pedagošku godinu ulazimo s velikim deficitom prostora za svu djecu. A i dobar dio postojećih prostora već odavno je neadekvatan i neprimjeren, i za pedagoške standarde 21.stoljeća, i za jednu Makarsku.
Logično je da prvo želimo omogućiti jednosmjenski rad školama, a vidimo da se o nadogradnji godinama samo priča. Logično je da se ne želimo više sramotiti stanjem srednje škole koja je još prije 20 godina dobila etiketu najzapuštenije škole u županiji, i to od ondašnjeg ravnatelja. Logično je da najprije želimo živjeti ljeto bez prometnih gužvi, bez čepova i nalaženja rješenja u gašenju semafora, te barem s približno dovoljnim brojem parking mjesta.
Logično je i da bismo voljeli da nemamo problema s vodnom infrastrukturom i strujom, logično je da želimo uvesti kanalizaciju na lokacije gdje se već godinama iznajmljuju elitne vile. Logično je da želimo lijepe i uredne prometnice s nogostupom, te uredne i održavane dječje parkove. Logično je da nam je prioritet dom zdravlja i zdravstvo. Logično je da Makarska treba nekakav društveni prostor koji nije sportska dvorana.
Tko bi normalan prednost dao, u trenutnim okolnostima, nekakvim grandioznim projektima bez kojih možemo, umjesto laboratoriju, pokrpanoj cesti, uređenom vrtiću?
Tko će od građana vjerovati u neke nove, velike projekte, kada svi znamo koliko smo godina čekali realizaciju u najmanju ruku prosječnog projekta sportske dvorane koja je došla u vrijeme dok su sela u Zabiokovlju već imala nekakvu sportsku infrastrukturu? Tko će vjerovati u nove projekte kada znamo koliko dugo slušamo o žičari? Doživjela je izmjene polazišnih točaka, doživjela je osnivanje firmi i imenovanje poduzeća, pompozno predstavljanje projekta, ali od žičare, kako vidimo, nema ni ž. Tko će vjerovati u megalomanske projekte kada vidimo da se izgradnja vrtića teškog 18 milijuna kuna razvukla na preko godinu i pol?
Zašto bismo vjerovali kada se sjetimo ponosa dok se predstavljao projekt Burolina? I sjeća li se uopće itko tog projekta?
Istina, dio obećanog se i realizirao. Gradska knjižnica dobila je fantastični remake, Kotišina je privedena kraju, Sportski centar dobio je značajne injekcije, preuređen je Malakološki muzej, napravljena je Kalalarga…
Ipak, većina značajnijih kapitalnih projekata samo se prebacuje iz godine u godinu, odgađa se, jer proračun, eto, sa svojim prijateljem rebalansom, trpi svašta. I parking, i Kulturni centar, i Trg pape Ivana Pavla II, i groblje Sv.Andrije, i sirota Kuća sunca… Stoga nije čudno, kad sve ovako sumiramo, da su građani rezignirani i nezainteresirani za velike priče. Ne zanima ih maštanje, žele ono što je vidljivo, što je izvedivo i što je pragmatično. Ne vide razloga zašto bi se netko bavio preuređenjem rive iz temelja ili pak 120-milijunskim projektom Peškere koji možda bude, a možda i ne bude?
Iritantno im je da slušaju velike priče o nekakvim urbanim održivim parkovima dok se CRP pretraga za njihovo dijete ne može obaviti u gradu, i dok njihov srednjoškolac sluša nastavu u zgradi s čijeg stropa kaplje kiša.
No, pogledajmo stvari iz drugog kuta. Može li Makarska, točnije, mora li Makarska oboje?
Makarska je grad čiji je proračun, realno ili nerealno, doveden do 200 milijuna kuna! Makarska je grad koji je do kraja srpnja ostvario milijun noćenja. Makarska je nekretninski El Dorado s cijenama kvadrata po 4000 eura. Makarska je grad u čiji se proračun pumpaju milijuni i milijuni od svih tih izgrađenih zgrada. I ne strahujte, pumpat će se i dalje, jer koja bi se vlast odrekla izdašnih komunalnih doprinosa kad su oni pokretač novih komunalnih projekata na kojima svi realni političari žele dobiti izbore. Makarska je grad koji ostvaruje ogroman turistički promet. Makarska je grad u kojem investitori i dalje, unatoč svim našim jalnim samokritikama, drže dobrim uložiti novac u dobre turističke projekte. Makarska je grad u koji su turisti dolazili, dolazit će i Makarska će, naprosto, uvijek biti brend, što god mi radili ili ne radili na tome.
Kada dakle gledamo s ove strane, nema sumnje da Makarska zaslužuje više od mrvica.
Da se moramo zadovoljiti s mrvicama, naučili su nas političari kojima četiri godine odlete u trenu, i među kojima su rijetki sposobni žonglirati između nužne komunalne problematike, “hendlanja” i lobiranja oko županijskih resora kao što su degradirano zdravstvo i srednje školstvo, i – vizije.
Vizija ne podrazumijeva zakrpati cestu, niti dograditi školu, niti dovesti pedijatra, niti napraviti novo dječje igralište. To je standardni posao gradske, ili eventualno županijske uprave. Standard koji Makarsku pripada i koji, s obzirom na potencijalne fondove i gradski proračun, ne bi trebao biti toliko nedostižan. Istina, postoji cijeli niz pratećih problema koji koče, poput imovinsko-pravnih odnosa, ali to ne smije biti opravdanje za 10-godišnja ili 20-godišnja čekanja.
Vizija je nešto drugo i od vizije ne bismo nipošto trebali odustati. Ako držimo da nam ne treba ništa više od osnovnog, a u istom tom gradu neki ljudi vrte ogromne novce – jer je to Makarska – onda pristajemo li na to da smo, kao domicilno stanovništvo, građani drugog reda?
Da, želimo javne prostore kakve Makarska zaslužuje i želimo da ih se koristi za društveni, zabavni, kulturni život, da služe i djeci, i mladima, i starijima, jer život grada s proračunom teškim 200 milijuna kuna ne bi se smio svesti na 500 metara rive s pet kafića.
Ako gradski oci nisu u stanju i jedno i drugo, ili još gore, ni jedno ni drugo, to je njihov problem, ali građani im definitivno ne bi smjeli dozvoliti da biraju između rendgena u domu zdravlja i parka koji, koliko god to utopistički zvučalo, može postati nova žila kucavica grada.
Neki su gradovi, uostalom, izdigli glavu iznad površine i pokazali da se može. Zadar sa Pozdravom Suncu i Morskim orguljama, originalnim arhitektonskim rješenjima, sasvim je dobar primjer za to.
Odemo li dalje, najškolskiji je primjer Bilbao, grad koji je doživio turistički procvat baš kroz arhitekturu koja je pokrenula ekonomiju i kulturni život. Makarska, istina, nije Bilbao, ali složit ćete se, nije ni naselje u zaleđu koje tek treba riješiti pitanje fekalne odvodnje, seoskog liječnika i rupe na cesti.
A nije, bogme, ni Bilbao Makarska…
Ivona Ćirak/foto MD
