Križanje magistrale sa Zagrebačkom ulicom do sada je izazvalo dosta komentara i kontroverzi, a podsjetit ćemo da je prošle godine zbog ovog pitanja čak bio organiziran prosvjed jer je po nekima riječ o neprikladnom prometnom rješenju.

Joze Vranješ, dogradonačelnik Makarske koji je vodio ovaj projekt, ustvrdio je tad kako je ovakvo prometno rješenje najsigurnije budući je križanje sada semaforizirano. U svakom slučaju, križanje je gotovo, no zelena površina na kojoj će se, kako nam je potvrdio i Vranješ, postaviti spomenik, još uvijek nije konačno definirana.

Na stranu pitanje o činjenici da će spomenik biti uza samu državnu cestu, za što za sada ne znamo trebaju li Hrvatske ceste dati suglasnost, što ovisi o zaštitnom koridoru. Više nas je zanimalo vizuelno rješenje i izgled spomenika; tko o tomu odlučuje i je  li poznato kako će izgledati.

-Radi se o želji Udruge Kobac koja je i inicirala postavljanje spomenika, te su se zauzeli za nalaženje najboljeg rješenja. Oni su se ponudili naći umjetnika koji bi donirao umjetnički rad i mi smo to podržali. Kad bude konkretnije, onda ćemo razgovarati na koji način bi se to provelo, no ja ne vidim razloga da takva odluka ne ide na Gradsko vijeće, kazao nam je Vranješ.

Pitanje je međutim je li to najbolje rješenje za jedan spomenik koji ostaje trajno u (javnom) prostoru. Naime, ruke u Gradskom vijeću ni teoretski ni praktično nisu ruke umjetnika, a k tome odlučuju samo o jednom jedinom rješenju.

Daša Gazde, predsjednica Društva arhitekata Split, kaže kako to nije dobro. Udruga nije registrirana za bavljenje umjetnošću, ni za provođenje natječaja, upozorava.

-Možda to i bude dobro rješenje. No mi to nikad nećemo znati jer nije proveden arhitektonski natječaj na kojemu uvijek inzistiramo kao društvo, a posebice kad se radi o spomenicima koje nećemo tek tako zamijeniti novim. Šteta je da se ne ide na arhitektonski natječaj jer se radi o svečanoj tematici i sigurna sam da bi se javilo dosta umjetnika.

Natječaj jest birokratski zahvat, no isplati se birati između 10-15 ponuđenih radova, veli Gazde.

Napominje kako mi, kao društvo, nekako volimo, ili je riječ o čistoj navici, spomenike kakvi su izgledali prije 100 godina. – Postoje moderne tehnologije i moderna rješenja. Najbolji primjer je “Slomljeni pejzaž” u čast Gorana Lederera, koji predstavlja fotografski objektiv unutar kojeg je napukla leća, kaže predsjednica DAS-a.

Photo: © Ivica Drusany

Marija Medoš, makarska arhitektica s kojom smo radili intervju povodom prve nagrade na natječaju kojeg je provelo Društvo arhitekata Šibenik, priznaje da ne zna previše o konkretnoj inicijativi.

No načelno drži da svaki spomenik zaslužuje odgovarajuću lokaciju. – Križanje ceste po njoj nije mjesto ni za kakav spomenik, posebno ne nečijoj žrtvi, kaže.

Ivona Ćirak/foto M.D./Ivica Drusany