Tvrdnja da oko 70 posto stanova u Makarskoj zjapi prazno izrečena na nedavnom okruglom stolu u organizaciji Udruge Kačić bez sumnje alarmantan podatak. Kada znate da u sedam od deset stanova ne živi nitko, osim onaj kratki ljetni period, zapitate se kako će Makarska, s ovakvim trendom, izgledati za deset godina.Dovoljno je pogledati Prostorni plan i urbanističke planove koji su to omogućili, kao i bujajuću stanogradnju posljednjih godina, da biste shvatili kako će ovaj trend biti teško zaustaviti. A čarobni štapić ni uz najbolju volju ne može obećati nijedna politička garnitura. Nastavak takvog trenda značit će u budućnosti sve veći broj praznih stanova nauštrb onih u kojima netko živi. Doduše, egzaktnih podataka nema, niti grad Makarska nema analizu stanja u prostoru. U šturim izvješćima Odjela za gospodarenje prostorom nedostaje podatak o broju izdanih građevinskih dozvola za zgrade i za obiteljske kuće, tako da se oslanjamo samo na običnu procjenu.

Ako se ovakav trend nastavi, za deset godina bismo mogli imati još veći udio praznih stanova, što bi, kako ukazuju u Udruzi Kačić, samo vodilo novim valovima iseljavanja iz grada. Što se može učiniti? Može li išta, osim ekonomske krize poput one iz 2008.godine, staviti stanogradnju na pauzu, barem dok se ne saberemo? U Gradu Makarskoj pozivali su se, prilikom usvajanja Izmjena i dopuna Prostornog plana prošle godine, na smanjivanje katnosti kad se radi o stambenim zgradama. Navodili su to kao dokaz dobrih namjera u bitki s betonizacijom. No dobar dio investitora i dalje radi po starom planu, a uza sve to  postoji i jedan škakljivi dio plana koji se tiče liberalnijih uvjeta po pitanju izgradnje hotela i aparthotela.

Naime, po novom planu iz 2020.godine hoteli će se moći graditi i u zonama mješovite ili poslovne namjene, a za male će hotele biti dovoljno imati parcelu od 600 umjesto kao do sada 800 metara četvornih. Investitori će moći graditi pet katova, uz jednu ili više podrumskih etaža i suteren, dok je prije bilo prizemlje i četiri kata. Mali hoteli imat će pravo na četiri kata uz suteren i podrumske etaže, a riječ je o svim građevinskim zonama. U svemu tome načelno nema ništa sporno, dapače.No ključni je problem jest činjenica da nitko ne može garantirati da se sutra te jedinice neće etažirati i prodavati kao stanovi, i to nam je potvrđeno na svim instancama prilikom istraživanja o ovoj temi. I upravo je to ono što se u Makarskoj događa, a na što je na rečenom okruglom stolu upozorila Petra Radić iz Udruge Kačić – apartmani se pretvaraju u stanove, i na njima se, kako je javno rekla Radić, pere novac. Javna je tajna da pojedini investitori kupuju stanove kešom, i to više jedinica, a ulaganje u nekretnine se pokazuje kao valuta. No ne valuta kako ju vidi domaće stanovništvo koje od rentanja tih nekretnina živi, nego valuta vrijedna čak i kad stoji kao mrtvi kapital.

Oglas

Makarska se na taj način pretvara u deponij mrtvog kapitala, svojevrsnu karitativnu organizaciju koja vam velikodušno daje svoje resurse na raspolaganje, kao da ih nikad neće nestati. I ništa ne traži zauzvrat. Štoviše, ne da ne dobiva ništa, nego dugoročno gubi.

Dobiva doduše nešto, a to je ona jednokratna doza komunalnog doprinosa koja pumpa proračun do nerealnih visina. Potom se taj doprinos vraća nazad u infrastrukturu, u pravilu se slijevajući u spomenute stambene blokove koji zimi uopće ne žive. Da pojasnimo, novac od komunalnog doprinosa najčešće se ne koristi za kapitalne projekte koji obogaćuju kvalitetu života nego služi za krpanje krnje infrastrukture u dijelovima grada u kojima niču zgrade neprimjerene veličine.

A evo što dugoročno gubi – prije svega obiteljska domaćinstva teško hvataju korak s novim stanovima koji se nameću kao konkurencija u privatnom smještaju, i to često nelojalna konkurencija budući dobar dio tih stanova nije registriran za iznajmljivanje. Opterećuje se infrastruktura koju zimi održava na životu lokalno stanovništvo, a opterećuju se i plaže. Jer ako se na godišnjoj razini izgradi 500 stanova, a u 350 po gore spomenutoj matematici nitko ne živi zimi, to znači da se tih cca 1000 ljudi pojavi ljeti. Neka tih 1000 ljudi dovede bar jednu turu svojih prijatelja, radi se o 2000 ljudi koji ne koriste smještajne kapacitete lokalnog stanovništva, a dio njih moguće nema ni rješenje o iznajmljivanju. I to je samo jedna godina u Makarskoj koja rezultira s par stotina stanova.

K tome to je lijepa, optimistična računica koja računa da u svakom od tih stanova borave ljeti samo njihovi vlasnici i i drugom periodu njihovi prijatelji. Crna prognoza kaže da se neki od tih stanova iznajmljuju na period od barem mjesec i pol, u kojemu se izmijeni šest tura gostiju. I sve je to, napominjemo, u redu dok postoje rješenja o kategorizaciji, iako se i oko te legislative lome koplja jer domicilno stanovništvo ne bi po mnogima smjelo biti u istoj kategoriji. Upravo zbog toga je i načelnik Brela Stipe Ursić zabranio izgradnju aparthotela pod cijenu da ga strani investitori nazovu ksenofobnim; štitio je domicilno stanovništvo.

Postavlja se pitanje: kako to riješiti? Procedura izmjena Prostornog plana je dugotrajna i ovoj je garnituri uzela mandat, dok vlast Tonćija Bilića nije ni to uspjela. A prije izmjena Prostornog plana treba analiza stanja u prostoru da najprije znamo s čime se točno borimo, umjesto što zdravorazumski, no ipak paušalno – nagađamo. Moratorij se predlagao kao rješenje još prije dvije godine, i to od strane Marka Raosa, ondašnjeg predsjednika Odbora za prostorno uređenje, koji je tada kritizirao HDZ-ovu vlast zbog betonizacije. No prevladalo je tumačenje da moratorij nije zakonski predviđen, štoviše, da je protuustavan. Također, zaključeno je kako nije dobro rješenje jer bi, kako su naglasili, urodio samo većim kaosom u prostoru.

Koliko god zakoni govorili u prilogu statusu quo, činjenica je jedna – gdje ima volje, ima i načina. Ako zakon nešto ne predviđa, treba inicirati njegovu promjenu. Ako se nekakva odluka može izvući iz više srodnih zakona, onda to treba pokušati. Ako nešto ne valja, za početak se može staviti van snage, što je Grad Makarska, uostalom, kad se radilo o urbanističkom planu uređenja POS-ovih zgrada već učinio.

Sve drugo značilo bi pristati na to da se Makarska pretvori u sef u kojemu se gomila betonska valuta, mrtvi kapital koji samo stvara privid napretka, a čije ključeve je domicilno stanovništvo prilično davno izgubilo.

Ivona Ćirak/foto/ilustracija O.F.