Uobičajeno bi bilo velike događaje zaista i pamtiti po onome što ih obilježava važnima, tragičnima, povijesnima… No, nije uvijek tako. Primjerice, šjori Aneti, na spomen takozvanog ‘šprengovanja’, savezničkog bombardiranja iz 1944 godine, nije padala na pamet gelerima izbužana kuća. Njoj je u sjećanju ostao samo bračolet iz babine dote koji se pri bijegu otkačio s ruke i zauvijek nestao.
Meštar Toma veliku trešnju iz 1962. nije pamtio po tome kako mu je materinu nogu ruvinjala greda razdrmana potresom, od čega je cijeli život ostala cotava na livu bandu. Njemu je prva pomisao pri spomenu potresa bio gof. Dobio ga je umjesto plaće za odrađenu faturetu. Takav dobar bokun ribe nije blagovao nikad i od zore ga je, te kobne trusne nedjelje, s pomijom pripremao za na gradele. Onda se zemlja zacungala i strop se srušio. Spašavanje ranjene majke je ipak prevagnulo nad evakuiranjem gofa, pa je slastan komad završio pod klačadom i matunima. -Sićaš li se Toma kad ti se u trešnji sorio štrop?, pitali su već ostarjelog meštra. -Ja se sićan jedino onoga lipoga i nikad blagovanog gofa!, uzdahnuo bi tronuto, tugujući za neprežaljenim morskim kapitalcem. Slično je i sa sjećanjima na blagdane.
Infišana domaćica pamtiti će davni Božić po porazno lošoj spravljenoj pašticadi, a sve zbog podvaljene pozicije mesa od strane bikara u čiju butigu njena noga više nije pristupila. Neki protekli Uskrs zapametit će po nikad boljim sirnicama, toliko uspjelima, da joj je jedna naša Amerikanka nudila pristojnu svoticu dolara za ricetu.Kod našeg puka betlehemsko rođenje Spasitelja ostaje pamćeno po dobro uhranjenim tukama spremnim za lošteru, a mučeništvo Velike sedmice po fritulama i bakalaru. Naravno sve to ne isključuje gorljivu duhovnost domaćeg vjerničkog stada. No, šalu na stranu.
U velikoj smo šetimani, te je prigoda prisjetiti se tradicijske ostavštine najznačajnijeg tjedna u crkvenoj godini. U kolektivnoj memoriji grada i primorja, još su uvijek utkane stare navade. Neke su zaboravljene ili prilagođene novom vremenu. Kada bi etnolog-istraživač krenuo sa sastavljanjem popisa običaja vezanima za uskrsno vrijeme, natuknice bi izgledale nekako ovako…
-Doba biskupa Bijankovića i njegova uredba o ‘kavalkini’, nedjelji u korizmi kada je dopuštao predah od pokorništva, pa i balanje. Otud i naziv ‘kavalkina’, po istoimenom plesu. Biskup je bio i promicatelj flagelanstva, samokažnjavanja bičem u pokorničkoj procesiji. -Tu su nadalje ure klanjanja pred Svetotajstvom izloženim u katedrali na štovanje, nazvano ‘kvarantora’ prema duljini trajanja; od Cvjetnice do Velike srijede.
– Neizostavno je pjevanje Muke gorke uz nošenje križa, koji se odvijao se prema uhodanom redu, ophodnjom po grobištima i crkvama. U dogovorenom trenutku velikom su se križu pridruživale i križonoše s pjevačima iz Makra i Kotišine, te su u finalu skladno zajednički završavali napjev, krijepeći se posnom hranom pred crkvicom Svetog Petra. Stari su naraštaji posebno pamtili najavu događaja iz grla telala Madunića u cik zore. Njegovo gromko –Započinje muka gorka!, uz klepet škrgatoljke, dugo je odzvanjao u sjećanju.
Ovako taksativno nabrojani običaji nisu sve čime današnji Kamarin obilježava makarske Velike nedilje i Uskrse. Autor redaka, nudi vam i dijelove iz svoje priče objavljenje u knjizi ‘Škritorij i maškadur’, a vezane za Veliki tjedan i jednu posebnu pokornicu. Bez štorije ništa…
O KORIZMI, KU KLUX KLANU I POKORNICI IDI
Sedamdesetih je reakcionarno od naprednog bilo međusobno udaljeno kao Zemlja od Sunca. Vjera je bila označena nazadnjačkom, a socijalistički napredak naprednjačkim. Koliko god da je religiozno od ateističkog bilo daleko, u kali je bilo blizu. Svega par metara zračne udaljenosti. U četvrtoj kali lijevo bila je jedna, a u trećoj desno druga duhovno-politička središnjica. Naravno riječ je o Komitetu i Župnom uredu. Računajući i Božicinu kuću s časnim sestrama, omjer nekretnina bio je 2 : 1 u korist religije, poznatijoj u to doba i kao „opijum za narod“. –Nema govora, komentirala je jedna -Oni će meni govorit da je vira opijanje. Više loču u komitetu, nego svi popi zajedno! Božić se vremenski gotovo poklapao s Novom godinom, pa je bilo samo manjih komplikacija oko slavljenja. Uskrs se kalendarski nije poklapao s nijednim državnim praznikom i nije bilo prostora za kamuflažu.
Na spomen Velikog petka, uspomene kod starijih navirale su iz tri pravca. Sjedeći u društvu vremešnih mudrika, slušao sam uvijek isto. Krenula bi Đanina –Ja sam čula da blaženomu Bijankoviću Makarani nisu dali mira. Ne bi mogli izdurat cilu korizmu, pa im je prizadnju nedilju da dozvolu da se isprdecaju, to se zvalo kavalkina. Dobri Bijanković! Da fratri nisu činili dišpete, već bi ga učinili svetim! Reagirala bi Mare Fratarska –Nisu krivi fratri nego pop Vužio, jer nije do kraja napisa oni libar svidočenja i posla u Vatikan! Nego sićate li se kako je Božica izgubila službu kad je poslala dicu iz razreda da se umiju na česmu. Gospojica Timotijević, zaista je dobila šup-kartu, jer je po procjeni više instance indoktrinirala djecu religijom, koristeći nazadnjački običaj umivanja za uskršnju Gloriju. Tada bi s monologom počela Milica. –Bilo je i pravih judi, nisu svi imali šjolu od obraza!, misleći na jednog nositelja Partizanske spomenice. – On je proša sve ofenzive, ali se zavitova priuzest križ u procesiji. I nije mu moga niko ništa, jer je bio veliki junak! Na to bi sve graknule u glas –Evala mu! Tako bi korizmene uspomene na relaciji Bijanković-Božica-prvoborac, opet bile ponovljene.
U Ali-Babinoj pećini škafeta u starom škritoriju, intrao sam na neobičnu kartolinu. Čim sam je ugledao opčaranosti nije bilo kraja. Tekst na poleđini bio je banalan. Kum je s puta na brodu Kraljica Marija, akoštavajući u španjolsku luku Cadiz, poslao roditeljima pozdrav „..ovo je procesija Muke u Cadizu, neka mama svakako pogleda, ljubeći Vas sin, na 27, aprila 1935..“, Stara je gospođa sigurno sa zanimanjem pogledala prizor, no ne s tolikim oduševljenjem kao ja. Ne iz vjerskih pobuda. Mene su fascinirali sudionici procesjuna s visokim kukuljicama. Molio sam mamu da mi sašije istu takvu visoku kapu. Odlučno je odbila procjenjujući da to nije za igru. Još je rekla da su kukuljice na glavi nosili i oni zločesti ljudi što su zapalili kolibu čiča Tome u istoimenom romanu nad kojima sam ronio suze. Ukratko sličili su na Ku Klux Klanovce, progonitelje crnaca. Sve sam znao, ali mi je imati kukuljicu postalo opsesijom. Brzo sam se snašao. Na bijelom škartocu izbužao sam rupe za oči, nabio na glavu i jurio po tinelu, dok su me ukućani zabrinuto gledali. Onda sam se naglo primirio metodom koja je uvijek palila; načuo sam priču.
–Altroke naša bidna Ida, počela je teta Ksenija. Činio sam fintu da ne slušam, te lukavošću do kraja uspio odslušati štoriju. Vrankovićeva rodica iz Splita, rodila se kao mala šantoća. Prva u bancima Sv Ante Tolomaša i recitatorica pri posjeti biskupa. –Noštra pikola švora!, zvala ju je none. Proživljavala je korizmu bolno i činila više ura klanjanja od cijelog klera. No, redovnicom nije postala. S misama je nastavila, ali bez prevelikog žara. Postala je običnom vjernicom. Udala se nakon rata za dobrog čovjeka i rigidnog komunistu. Uspjela ga je nagovoriti da se po noći vjenčaju potajno u Sv Križa, baš kao da su prvi kršćani iz rimskih katakombi. Život je tekao mirno. On je sjedio po partijskim sastancima, a ona lizla splitske oltare. Načula je nešto o Informbirou i prijetnjama iz Moskve. Nije puno razumjela, ali je naivno promislila kako bi bilo dobro da se ta Partija raspadne, pa će i njen Tonko manje sastančiti.-Možda ću ga privoltat i da se ispovidi, pobožno je maštala kad su joj zazvonili na vrata. Dva nepoznata i kum s vjenčanja. Kum ju je odveo sa strane i povjerio kako Tonko nije na dobrom putu i da će drugovi s njom malo popričati. Ida je kontala – Ako im kažem da je za Staljina, špedit će ga iz Partije, pa će bit miran., Onda je smantana potpisala izjavu i više ga nikad nije vidjela. S Golog joj je otoka šturo javljeno o smrti kažnjenika od posljedica plauritisa.
Shvativši da je svojoj ljubavi potpisala smrtnu presudu, gotovo je skrenula s uma. Uzalud ju je velečasni uvjeravao da nije kriva ona, nego Sotonina politika. Kulmen ludila došao je prvog Velikog petka po Tonkovom odlasku. Navukla je veštu od najgrublje maže, zavezala oko pasa dva saketa s kongulama i natakla kukuljicu, krenuvši bosonoga u Sv Duje. Prolaznici su joj se križajući uklanjali s puta. Milicija je pokupila već na Pjaci šinjora. Nadalje se rodbina brinula za nju, pa je presjedala od jednog do drugog. Imala je puno čestica zemlje diljem Hvara i Splitskog polja, te su se svi nadali koristi, izbjegavajući da im bude na grbači oko Uskrsa. Tada bi krenula Idina Golgota. Nijedan je lijek nije mogao umiriti. Strašni nervni napadi fermali bi tek kad bi natakla pokorničku kukuljicu. Idu sam vidio samo jednom, za kratkog boravka kod kumova. Srećom ne oko Uskrsa. Bio sam berekinasto, ali ne i zločesto dijete. Zato sam ugasio televizor čim se pojavila najava za seriju Korijeni s Kunta Kintom i Ku Klux Klanom, da se ne bi uzrujala. Umrla je u dubokoj starosti i još dubljem spokoju. Sve je svoje pokore odradila i više ništa nije imala za ispovjediti. Mirna je partila svom Tonku u vječnost.
Kada napravim inventuru korizmenih sjećanja, na površinu ispliva još jedan misterij. Gdje su nestajali oni tužni pilići, opiturani u boje uskršnjih jaja, prodavani davno na pijaci pred Uskrs? Pitura bi brzo žmarila i izgledali bi tužno. Na Uskrs bi nestali. Morilo me, što im se desilo. Đanina bi kazala da ih je neko skuva na tingul, pa bi se rasplakao, a Domitilja tješila uvjeravajući me kako su uskrsli. I tada bi bio miran, sretan da Spasitelj nije zaboravio ni na piliće.’
Dragi pratitelji Kamarina, sretan vam Uskrs! Na Veliki petak ne zaboravite ujutro popiti čašu cilog crnog, jer ‘koliko vina toliko i krvi’, mudro su preporučivali naši stari recept za borbu s malokrvnošću. Samo ne pretjerujte. Za biti smantan nemamo više vremena. Što si stariji, korizma iskupljenja je sve kraća, a Uskrs sve bliži.
Piše Marino Srzić / foto : privatni album
Edicija ‘Škritorija i maškadura’, ukoričenog bokunića Makarske kakve više nema, broji zadnje primjerke za prodaju. Svi koji još žele nabaviti ovaj libar po promotivnoj cijeni, imaju još priliku. Javiti se u inbox Marina Srzića.
