Vatrogasci su jedna od najvažnijih interventnih službi i često se nose sa najtežim zamislivim i nezamislivim situacijama. pomažu nam u svakojakim situacijama, od požara stana ili automobila, do teških prometnih nesreća, provaljivanja, spašavanja u teškim uvjetima… No, iako se u svom radu susreću sa stotinama vrlo stresnih situacija i nimalo ugodnih prizora, o tome uglavnom moraju šutjeti. Naime, ako priznaju da imaju psiholoških problema, to će vrlo vjerojatno značiti kraj njihove aktivne vatrogasne karijere – donosi portal 100 posto.
Siniša Jembrih, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba, najveće u Hrvatskoj, kaže kako samo njegova postrojba godišnje odradi i do četiri tisuće intervencija. Ova im je godina dosad među najtežima, jer su već u prvih pet mjeseci bili na više od 2400 intervencija.
Radije biraju šutnju
“Kroz naše ruke godišnje prođe dvjestotinjak mrtvih tijela. Često znamo reći da ima vojnih postrojbi koje u svojoj karijeri ne vide toliko mrtvih kao mi u jednoj godini. Samo iz stanova godišnje izvučemo oko 130 tijela. To su uglavnom stariji ljudi koji umru doma i onda danima nitko ne dojavi njihovu smrt, pa mi idemo provaljivati. Tu su i požari u kojima godišnje strada od sedam do deset ljudi, ali i prometne nesreće u kojima nailazimo na užasne prizore”, otkriva Jembrih, dodajući kako se vatrogasci različito nose s nakupljenim stresom.
Neki tako posve potiskuju sjećanja, dok drugi sve pamte i točno znaju što su u kojem stanu ili na kojoj lokaciji radili.
“Znam a je jedan moj mladi kolega počeo brojati svoje mrtve. Došao je do brojke od 100 ljudi koliko je prošlo kroz njegove ruke. Svatko ima drugačiji obrambeni mehanizam, ali nitko ne reagira najbolje. Psiholozi kažu da je jedini ispravan način rješavanja takvih problema razgovor sa psihologom, no nama to često nije jednostavno”, kaže Jembrih.
Naime, prema hrvatskim zakonima, vatrogasci svake dvije godine moraju na liječnički pregled, gdje dokazuju svoju tjelesnu i psihičku spremnost na obavljanje tog zahtjevnog posla. Ne prođu li, odnosno čak i ako se požale na psihološke probleme, prijete im financijske poteškoće i gubitak posla. Tako vatrogasac koji se požali na PTSP riskira da ga se “skine” sa intervencija, odnosno rasporedi na neoperativno radno mjesto, što automatski znači gubitak dodatka na opasnost i smanjenje koeficijenta plaće odnosno – manja primanja. U borbi za egzistenciju i kakav-takav standard, vatrogasci tada radije biraju šutnju.
Jembrih kaže kako neki vatrogasci pomoć pokušavaju pronaći kod psihologa izvan sustava, no i to nekad nije lako jer uputnicu za psihologa mora ispisati njegov liječnik obiteljske medicine, a taj je liječnik, pak, dužan jednom godišnje potvrditi da se pacijent ne liječi od psihičkih bolesti. Kvaka 22, kaže Jembrih. Skupe privatne psihološke i psihijatrijske tretmane malo si tko može priuštiti.
“A onda se mi nosimo sa stresom svakako, ali najčešće kroz crni humor. Evo, još se sjećam kada je jedan dečko, mladi vatrogasac od 20 godina, morao na prometnu nesreću. U vozilu je bilo raskomadano tijelo. On je morao izvaditi ruku iz auta. Dosta ga je to pogodilo. Kolege su to saznale. Jednom od njih žena je radila u butiku, pa je donio dvadeset ruku s lutki. Provalili su mu u ormarić i to mu podvalili da ga zatrpa kad otvori”, kroz smijeh govori Jembrih. Odnosno, opisuje kako su vatorgasci skloni praktičnim šalama jer znaju da je smijeh najbolji lijek za stresne situacije.
Veliki psihološki pritisak
Prof. Dunja Radauš, psiholog pri Državnom zavodu za zaštitu i spašavanje, dosta se posvetila ovoj intrigantnoj temi, pa o njemu govori i na stručnim skupovima. Prema njenim riječima rad na terenu, vremenski pritisak, teški uvjeti rada, izloženost velikom broju uznemirenih ljudi, ali i svjedočenje tuđoj patnji ili smrti, često pred vatrogasce stavlja veliki psihološki pritisak.
“Brojna istraživanja u svijetu, ali i u Hrvatskoj ukazuju da je vatrogastvo jedno od najstresnijih zanimanja te da su vatrogasci u dvostruko većoj vjerojatnosti oboljevanja od posttraumatskog stresnog poremećaja u odnosu na opću populaciju. Istraživanje u Sloveniji kod djelatnika profesionalnih vatrogasaca ukazuje da su najstresniji događaji tijekom intervencija kada je smrtno stradao ili teško ozlijeđen njihov kolega, ako su ozlijeđeni bliski članovi obitelji kolega, a pogotovo ako prisustvuju teškoj ozlijedi ili smrti djeteta. Slična istraživanja potvrđena su i u svijetu. Zbog težine i prirode posla, vatrogasci se vrlo često tijekom svog radnog vijeka suočavaju sa akutnim traumatskim stresnim reakcijama, što su zapravo normalne reakcije na nenormalni događaj. Međutim, u Hrvatskoj ne postoji dovoljna psihoedukacija vatrogasaca o stresu, traumi i metodama samopomoći u ovakvim situacijama”, kaže prof. Radauš. Dodaje kako epidemiološka istraživanja koja se bave ispitivanjem psihijatrijskih poremećaja kod djelatnika spasilačkih službi upućuju na porast PTSP-a, depresije, akutnog stresnog poremećaja, poremećaja prilagodbe te zlouporabe alkohola.
“Mačistička” organizacijska kultura
“Nažalost, u Hrvatskoj za sada ne postoji organizirani sustav pružanja psihološke pomoći vatrogascima nakon težih traumatskih događaja, iako potreba za time itekako postoji. U razgovoru s vatrogasnim zapovjednicima na županijskoj i lokalnoj razini, shvatila sam da su neki zapovjednici svjesni ove potrebe kod svojih djelatnika te da u suradnji s psiholozima u svojoj lokalnoj zajednici organiziraju grupnu ili psihološku pomoć za svoje djelatnike. Iako je to za svaku pohvalu, takvo pružanje psihološke pomoći nije sustavno i ne provodi se organizirano za sve vatrogasce već ovisi o njihovim zapovjednicima i postrojbi u kojoj rade. Postavlja se pitanje što sustav vatrogastva, ali i druge značajne organizacije trebaju učiniti kako bi se osvijestila ova potreba. Sustav vatrogastva u Hrvatskoj je rascjepkan, a sve te organizacije u suradnji sa stručnim ljudima trebale bi zajedno surađivati u izgradnji modela psihosocijalne pomoći vatrogascima, koji na primjer u Sloveniji postoji već od 2012. godine, iako su i njima trebale godine i godine da ga izgrade, te ga još uvijek izgrađuju. Nažalost, vatrogastvo, kao i policija i vojska su sustavi gdje još uvijek dominira „mačistička“ organizacijska kultura i sustav vrijednosti. Vjerujem da postoji značajna doza srama i stigme koja se kod takvih djelatnika vezuje uz potrebu za psihološkom pomoći. Međutim, takve predrasude se lako mogu „razbiti“ upravo kroz razna predavanja, seminare i konferencije gdje se govori o ovoj temi. Kroz svoje iskustvo kroz predavanja vatrogascima o potrebi za psihološkom pomoći uglavnom nailazim na pozitivna iskustva. Problem je u tome što mnogi od njih ne znaju što psihološka pomoć i podrška podrazumijevaju, kao što ne znaju da onaj koji potraži pomoć nakon traume nije „lud“, već je to najnormalnija potreba svakog ljudskog bića. A to je da svatko nakon većeg stresa ili traume ima potrebu za emocionalnim rasterećenjem. Vatrogasci to često nesvjesno i rade kroz spontana okupljanja kolega nakon težeg kriznog događaja gdje se razgovara o samom događaju. U takvim situacijama se često koristi cinizam i crni humor, što je zapravo prirodni mehanizam obrane od teških životnih situacija”, kaže prof. Radauš za 100posto.
M.D. / ilustracija D.Antonini
