Ona stara pučka poslovica: ‘Možeš kako oćeš, ali nećeš dok oćeš!’, pokazala se po tko zna koji put točnom i surovo nas zdrmala, podsjetivši koliko smo nemoćni te nesretne 2020. godine. Tek smo skinuli maske s posljednjeg organiziranog karnevala, da bi već koji dan poslije natakli one druge maske. Tako smo postali sudionicima najdulje maškarade u povijesti. Maske ne dižemo evo već treću godinu. ‘COVID-poklade’, traju li ga traju, a Krnji, točnije Krnevalici Koroni, nikako pročitati presudu i konačno je spaliti.
Prijestupnoj šjor Zlokobnici 2020., kao da nije bilo dovoljno što nas je morila svih dugih 366 dana, pa nam je tijekom svog dvanaestomjesečnog arčenja priredila još dva neugodna perfomansa, zagrebački potres u ožujku, te za finale razornu trešnju na Banovini. Premda žaljenje nije moguće vrednovati, čini se da su Makarska i Primorje suosjećali posebno. Danas se navršava 60 godina od velike makarsko-primorske trešnje.
1962. je još uvijek duboko upisana u grupnoj memoriji grada kao godina koju valja zaboraviti, jer se tada kod nas dogodilo gotovo isto. Makarski potres prema definiciji seizmologa spada u kategoriju ‘jakih’, od 6-6,9 po Richterovoj magnitudi. Tko ga je doživio, nikada ga neće zaboraviti.
Osim ratova, boleščina, gladi, te ostalih nevolja, koje su grad i Primorje kroz povijest dijelile s ostatkom svijeta, u nenadane su nam vižite često dolazili i potresi. Točnije trešnje, jer su se upravo tim imenom u pučkom govoru i nazivali.
Trešnje, ‘teramote’ i ‘zemjotruse’, spominju najstariji zapisivači lokalnih zbivanja. Franjevci u svojim ljetopisima iz 17. i 18. stoljeća, kao i ostali kroničari u ‘zgodopisjima’ i kronologijama župa. U duhu vremena, izvještaj uvijek završava s nekom religijsko-moralnom poukom, poput: ‘I mora tako biti, kada kršćani rđavo žive’. Katkad kronolog utješno zabilježi: ‘No dat će Bog da ćemo i ovu muku preboljeti, ter se zlo sotonino neće opetovati’. Za stradalnike, nakon trešnje ostale ‘bez kamena na kamenu’, to i nije neka utjeha, baš kao ni današnje parole kojim političari prikupljaju bodove za neke slijedeće izbore.
Žestoke trusne hazarde, viša je sila zaigrala na našem području puno puta. Krunu ‘velike trešnje nad trešnjama’, ipak nosi kobna 1962. godina.
Dva su se vrlo jaka udara dogodila 7. siječnja, u nedjelju u 11.03. sati, magnitude 5,9, te četiri dana poslije 11. Siječnja, jačine 6,1. Poslije oba je uslijedilo veliki broj novih pomaka tla. Najavljeni zaglušnim podzemnim tutnjavama, trešnje su aktivirale lavine stijena s Biokova, te se golema količina kamenja obrušila na podbiokovska sela i taracala sve pred sobom. Kongule i stijene lete i do mora.Stradavaju stambene zgrade, škole, Dom zdravlja, posebno dio s porodiljama. Izvori se zamućuju, pogiba dvoje ljudi u Podgori i Drašnicama. Dio stanovništva se iseljava izvan grada. Jedan broj smješta u šatore na predjelu Gorinke i objekte Ferijalnog saveza. Glavnina odlazi na Baško Polje i u Dječje selo. Iste one lokalitete, gdje su Makarani 147 godina ranije, bježali od kužne epidemije u lazaret. Redaju se posjeti tadašnjih političkih prvaka, pa i samog predsjednika Tita. Život se u opustošenom gradu, gdje ostaje svega 200-tinjak od 3700 stanovnika, nekako ipak organizira.
Prema službenom izvještaju utvrđena je slijedeća šteta: ‘3256 neupotrebljivih kuća, 14.980 oštećenih kuća, oštećeno ili porušeno 108 škola, 25 kilometara cesta, 1343 metara obale… Najviše su stradala naselja Podgora, Drašnice, Igrane, Tučepi, Živogošće, Zaostrog, Gradac, Brist, Drvenik i Podaca, Makarska i Ploče.’
Tako stoji u službenim biltenima, općinskim izvještajima, te znanstvenim i stručnim radovima.
No tek se iz priča suvremenika može osjetiti ona prava atmosfera, šoka i straha, koje ni jedno suho izvješće ne može predočiti.
Sreća je u nesreći bila što se trešnja desila u nedjelju. U protivnom bi u jako oštećenim školama s učenicima, sigurno bilo ranjenih, a najvjerojatnije i žrtava.
Ako pitate one rođene 50-tih, čega se sjećaju nakon prvog udara, većina će vam bez razmišljanja kazati –Kekeca! Naime popularne jutarnje matineje napunile su i tog dana salu, pa se samo može zamisliti kakva je panika nastala kad su roditelji pohitali po djecu. Jedan od tada malešnih sudionika svjedoči. –Kad sam vidio oca na vratima sale, mislio sam da me doša spasit od strašnog Bedaneca iz filma ‘Kekec’. Toliko sam ga se boja, da potres nisam ni osjetio!
Nedjeljna misa okupila je velik broj vjernika. Prisutni su zapamtili ljuljanje kandilira, škripanje oltara, leta zalutalog goluba. Posebna je panika zavladala na pjevačkom koru. Jedna je vjernica prepričavala -Bila sam na misi kad je počeo brum-turum. Velike čoke su se zacungale i kipovi se zatresli. Sve je orjalo, ko da je sud svita. Srićom sam bila kraj vrata i odma utekla. Mirena Antunović je pala niza skale, dvi su se iza nje zaglavile, dok su bižale s kora. Tako im triba kad su široke ko bracere!
Posjetitelj kavane starog Hotela Makarska svjedoči –Taman mi je imala doć kava na stol kad je zatreslo. Konobar se spotaka i izlio mi vrilu kavu po novom kamelhar kapotu i ciloga me isfleka, pa sam ga napa. Nisam zbog tog nesritnoga kaputa uopće obadava trešnju. Onda me konobar nabreca–Heba te kapot, bižmo, glavu ćemo izgubit! Kako čovik može bit manit i kad je našpatnija situacija. Kasnije sam mu se godinama izvinjava!
Brod ‘Njegoš’ prekrcan izbjeglicama, malo poslije partence toliko se nagnuo od tereta da je postojala opasnost od prevrtanja. Pričalo se kako je stara Primorka u panici povikala. –Zdreti se Njegošu tako ti poštenja! Od trešnje glavu nisam izgubila, di da mi od tebe bekina nastrada!
Makar im pola kužine pada na glavu, domaćice koje su bile upravo pri dovršavanju ručka, u svojim uspomenama najčešće spominju zagorena jela. Strah zaista čovjeka učini neuračunljivim i reakcije su izvan razuma. –Ja sam se vraćala ko manita u kužinu, a po kuće mi je bilo soreno, za izvadit kokoš iz loštere. Poslije me bilo stid koliko sam blekasta!
Toga se dana ruskoj belogardejki gđi Njurenberg, našla u posjeti stara rodica iz Zagreba. Taman su krenuli namještati stol za svečani objed na pravoslavni Božić kada je zagrmilo. Preplašena i pomalo dementna, stara je Ruskinja zakukala –Gospodi pomiluj, to Staljin s kaćušama Božić čestita!
Posebni biseri zapisani su u bilješkama šjore Liže, koja se tvrdoglavo ne da iz svoje ruševine, unatoč naređenjima vlasti. Jako je se dojmio Titov dolazak: ‘Doša nam je u vižite maršal Tito. Trčala sam ga vidit na rivu. Mavala sam mu, a on mi je priša i reka –Je li sve u redu drugarice? Skoro sam afanala od uzbuđenja. Ko zna zašto je baš odredio mene pozdravit? Odgovorila sam -Sve u redu! Ne može nego tako! A u sebi se mislim; da znaš ko te prati, pa bi ti mrak na oči! U pratnji je bio jedan šta se napio dok je dežura u Dječjem selu, pa je puca u Titovu sliku. Prijavili su ga. Škapulala ga je kuvarica svidočivši kako je rivolver slučajno opalio. Ja znam da nije, jer je oti bio u drugu monturu za vrime rata, ali ga je nova vlast tribala, zato šta je bio puno učen!’ Eto, koliko je ovakva crtica sočnija od naslova u novinama: ‘Razorenu Makarsku, posjetio drug Tito’.
Zapisivačica je svoj improvizirani dnevnik iz velike trešnje 1962. završila par mjeseci nakon svega: ‘Ne daj Bože više nikad nikome takve dežgracije! Ružno je reč, ali neki su i sad omastili brk! Dobili kredite, sagradili kuće, liferovali robu, a oni koji su najviše pagali i dalje su ostali kakvi su bili. I ja sam ostala u svome stanu, a još mi nisu sredili napukli plafon. Samo su ga malo inkartali. Obećali su da će brzo!’
Kolateralne štete izražene su uvećanom broju razvedenih brakova zbog nevjere. Očito da i trusne ‘prigode beru jagode’. No, rađa se i veći broj djece nakon devet mjeseci. Ta bi se situacija pak mogla ilustrirati onom drugom izrekom: ‘Dok dur dur! Udri dok možeš!’
Valja primijetiti kako je ovaj članak pokušao ovu ružnu okruglu obljetnicu prezentirati na drugačiji način. Priče su ispričane nakon što su rane zacijelile, pa na momente možda i djeluju neprimjereno evociranju na tragediju. Ali to je život. Suosjećanje s nastradalima, pijetet prema poginulima, briga za osiromašene, ni u jednom retku nisu bile zaboravljene. Ili kako bi rekla šjora Liža -Ne daj Bože više nikad nikome takve dežgracije!
Piše Marino Srzić
