Odlazili su u posljednje vrijeme mnogi, no sudbina je htjela da nas u zadnjih nekoliko dana napuste dvoje naših istaknutih sugrađana, dobro poznatih Makaranima različitih generacija – u 92. godini života preminuo je umirovljeni profesor Dragoslav Barić Đuđa, a nedugo zatim se pročula i vijest o smrti Zoje Puharić (72), predsjednice Matice umirovljenica Makarska. Oboje su na svoj način obojali desetljeća gradske svakodnevnice – Barić kao profesor generacijama makarskih školaraca, neki su danas već i djedovi i bakr s unucima, koji će ga pamtiti po njegovom posebnom pristupu, dok je energija kojom je zračila Puharić nešto što će u budućnosti itekako nedostajati makarskoj Matici. Ovih nekoliko rečenica su najmanje člme im se možemo zahvaliti, a čast nam je da dolaze iz pera makarske književnice i kolumnistice Dade Batinić.

Oglas

Barić bi vjerojatno rekao da nije ni potrebno obići svijet-dovoljno je biti u dobre sa susjedom

„Prof. Bariću smo svi bili najmanje dobri, često vrlo dobri, a nerijetko i odlični. Oni koji nisu imali šanse kod drugih profesora, imali su je kod Barića. Tako je u domaćem radu na temu “Planine”, prva rečenica jednog nesretnika glasila:-“Poviše gore navedenih planina….” Za ono što se kod drugih profesora dobijala jedinica, u prof.Barića se dobijala najmanje trojka. On je znao da zalaganje ponekad više vrijedi negoli (ne)znanje. Učeći o favelama Brazila, naučili smo da kad Ane iz splitskoga Varoša otvara škure, mora viknit susjedi Kati koja živi priko puta da svoje ne otvara inače će tresnit drvo o drvo, a škure na pod. Toliko su uske te kaletice u favelama da Ane ne more otvorit škure bez dogovora sa susjedom.Nakon što je prof. Barić umirovljen, gotovo svakodnevno smo ga viđali na balkonu odakle bi gleda kako prolazi svit te blago i nenametljivo otpozdravlja prolaznicima. Taj balkon je zadnjih godina bio meridijan i paralela njegovih putovanja. On bi vjerojatno rekao da nije ni potrebno obići svijet-dovoljno je biti u dobre sa susjedom. Za zalaganje, šanse i znanje koje nam je dao, profesor Barić je zaslužio mnogo više od petice. Pamtiti ćemo ga kao odličnog profesora i još boljeg čovjeka.“

Plavi autić je uvijek negdje jurcao i Zoja u njemu- postojane frizure, šminke i osmjeha

„Ne mogu pridjevi opisati ženu poput Zoje. Makarska je izgubila vrijednog člana zajednice i taj gubitak osjeća svatko tko je Zoju poznavao. Nemoguće je stisnuti u par redaka Zojin život i teško je izabrati tek jednu stvar po kojoj ćemo je pamtiti. – Malo je onih koji govore šta misle, Zoja bi rekla. Treba li organizirati neku aktivnost, Zoja ima ideju i volju! Pomoći familiji ili prijateljima, Zoja ima vrimena! Što bi ona napravila u jednom danu, netko ne bi u preostala 364. Bila je kao Kiki bombon- svuda! Plavi autić je uvijek negdje jurcao i ona u njemu- postojane frizure, šminke i osmjeha. Za nekog tko je bio toliko prisutan u gradu, čudno je i bolno pomisliti da je više nećemo vidjeti…Ipak…Matica nas je napustila, trudeći se do zadnjeg momenta da nas drži na okupu.“ – napisala je Dada Batinić o Zoji Puharić.
Tekst: Dada BAtinić