Prije kraja 2022.godine započeli smo serijal u kojemu se bavimo analizom novog Zakona o pomorskom dobru koji je s pravom podigao prašinu i zabrinuo javnost zbog mogućih posljedica. Tako zakon uvodi neke nove sintagme, poput funkcionalnih cjelina ili plaža posebne namjene kojima ćemo se također baviti, a koje su u najmanju ruku maglovite i opasne kad govorimo o pomorskom dobru.

Naši sugovornici u ovom, trećem dijelu analizirali su i Makarsku, kojoj se, ukoliko prođe zakon, po njima nikako ne piše dobro. Točnije, hotelske kuće ne moraju brinuti; oni koji se trebaju brinuti zbog zakučastog zakona otvorenog za razna tumačenja su – privatni iznajmljivači.

Poznajete Makarsku, s obzirom na trenutne i potencijalne koncesionare i zamke zakona na koje upozoravate, za koliko bismo plaža u duljnim metrima mogli hipotetski ostati u smislu da više ne bi bile u cijelosti otvorene za javnost?

Oglas

Arhitektica i splitska aktivistica Mariana Bucat upozorava na moguće probleme.

– Od Romane do Rta Sv. Petra, dakle cijeli zapadni krak obale, veliki hoteli zauzimaju više od jedne trećine duljine obale. Inače, veliki hoteli su praktički svi prvi red uz more. Ovdje se vrijedi podsjetiti da su svi ovi hoteli nekoć bili društveno vlasništvo, tj. naše, a danas više nisu. Obzirom na njihovu lokaciju, svaki od njih udovoljava definiciji iz prijedloga Zakona – vlasnik lako može prikazati kako taj hotel čini jedinstvenu funkcionalnu cjelinu s obalom. Mali privatni iznamljivači koji uglavnom imaju kuće iza tih hotela, dakle svi drugi redovi od mora, oni nisu organizirani niti mogu dokazivati da i oni imaju kakvu funkcionalnu vezu. I tu sav mali apartmanski turizam staje. Oni će biti drugi, a hoteli prvi, zabrinuto će Bucat.

Uzmimo primjer neke hotelske kuće, npr. Valamar ili Aminess, oni već imaju koncesiju na pomotskom dobru, što bi novi zakon mogao promijeniti u praksi? 

– Novi Zakon bi naprosto mogao promijeniti praksu. Obala uz koju su ranije građeni hoteli je redovno bila planirana, projektirana i izvođena kao gradska plaža! Mi smo se svi navikli odlaziti na te plaže jer su uređene i jer su blizu. S ovim prijedlogom se mijenja koncept. To više ne bi bile gradske plaže jer one isključivo zavise (prema ovom Zakonu u 70 posto svoje površine) od hotela. Hotel plaća održavanje pa onda time stječe pravo određivati i nekakav hotelski kumanlni red, a čim je hotelski, više nije gradski. I to je to. Ima jedan zanimljivi propust tu koji mi se čini fatalan. Kaže zakonodavac da se od neke nekretnine može dati max 70 posto u koncesiju. Ne kaže je li uzdužno, poprečno, na točkice – nego samo postotak. Ne kaže mora li se osigurati prohodan koridor šetnice. Ništa. Znači da se hotel može rasporedit na sve, a javno ostaviti kao leopardovu kožu. To što građanin ne može doći do one crne fleke, to zakonodavca više neće biti briga. Nadalje, nekretnina u pomorskom dobru može biti puno dulja nego li je parcela na kojoj je, primjerice, veliki hotel. Kad hotel zauzme 70 posto, onda je zauzeo sve uređeno, tj. zauzeo je gradsku plažu. Nama će, dabome, ostaviti neuređeno, kazat će Bucat.

– Umjesto da se napravila analiza dosadašnjih problema pa da su se pronašla rješenja, novi Zakon rješava probleme na način da osigurava da se sve da u koncesiju pa će zakonodavac zatvoriti oči i očekivati da će problemi nestati sami od sebe. Naravno, pri tome je zakonodavac osigurao da od koncesija i njemu dođe 30 posto sredstava u džep, tumači splitska arhitektica.

Axel Luttenberger, doktor znanosti iz Opatije, inače predstojnik Katedre za društvene znanosti Pomorskog fakulteta u Rijeci, kaže kako je koncesija uvijek iznimka, te prije svega javnopravni subjekt more odrediti da li mu je koncesija potrebna.

– Ne vidim razboritog razloga da obalni grad ili općina nije u stanju održavati plažu, te je mora nekome dati na održavanje, te za to u segregaciju domaćeg stanovništva dobiva dobiva mizernu koncesijsku naknadu.
Postoji jedna velika mistifikacija kod turizma, i  nenavođenje da je većina hotelskih lanaca u inozemnom vlasništvu, a da profit kod njih ide isključivo inozemnog vlasniku, te da domaće stanovništvo samo ima troškove takve industrije (ulaganje u vodovod, kanalizaciju, sustav gospodarenja otpadom), za kraj će Luttenberger.

Ivona Ćirak /foto M.D.