Utorak, 19 ožujka, 2024
NaslovnicaAKTUALNOZnanstvenici Carević i Pikelj: Na Makarskoj rivijeri plaže se grade samo za...

Znanstvenici Carević i Pikelj: Na Makarskoj rivijeri plaže se grade samo za jednu sezonu

Fokus javnosti u posljednje je vrijeme sve više na nasipavanju i gradnji plaža koje investitori, jedinice lokalne uprave, prikazuju ne samo kao opravdano nego i posve legalno, što u slučaju da je ishođena građevinska dozvola i jest. No jamči li dozvola kvalitetu? Kako nam se nasipaju plaže, tko kontrolira sivu zonu, koga uopće briga i što se događa na obali uslijed očiglednog deficita zakonske regulative i konzultiranja struke kojom se nerijetko samoprozivaju laici čija moć ne leži u znanju nego – položaju?

Prof.dr.sc.Dalibor Carević, izvanredni profesor s Građevinskog fakulteta u Zagrebu, inače voditelj hvalevrijednog projekta Beachex, te kolegica koja radi na istom projektu, doc.dr.sc.Kristina Pikelj s Geološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, za naš su portal odgovorili na sva pitanja vezana za ovu, po svoj prilici složenu problematiku oko koje se lome koplja duž cijelog priobalja. Stručnjake, međutim, nažalost malo tko pita o rezultatima istraživanja koji bi bili od velike pomoći pri projektima proširenja plaža.

Ukazujete na to da ne postoji zakonska regulativa glede nasipanja. Što “pokriva” građevinska dozvola?

Prvo bih želio naglasiti da u praksi postoji razlika između dohranjivanja i nasipavanja plaža. Dohranjivanje plaža spada u kategoriju tehničkog održavanja plaža na način da se ne mijenja (bitno) pozicija postojeće obalne linije, dok nasipavanje spada u kategoriju građenja (novih površina plaže). Nove površine plaža se mogu ostvariti na mjestima postojećih (često prirodnih) ili na mjestima gdje one nikada nisu postojale (umjetne plaže). S obzirom da je riječ o građenju, nasipavanje iziskuje provedbu postupka zaštite okoliša te izdavanja dozvola za građenje.  Zakon ne regulira način provođenja dohranjivanja.

U kojem smislu ne regulira?

Potrebno je propisati vrstu materijala kojim se obavlja dohranjivane da bi se izbjegle situacije u kojima se za dohranjivanje koristi neprikladan materijal (s viškom tla u kojem je vrlo često ima organske tvari, zatim građevinski otpad, često opasan, kao što su npr. komadi armiranog betona s ostacima armature, oštri komadi betona, sanitarne pločice, potom toksični materijali ukoliko je takav otpad primjerice stigao s mjesta sanacije cesta itd.). Također je zakonski potrebno spriječiti praksu da se pod izlikom dohranjivanja provodi povećanje površine plaža, što zapravo spada u područje nasipavanja (odnosno gradnje).

Kada se govori o prikladnosti materijala, temelj za donošenje zakona, a k tome i odluka o vrsti i količini materijala kojim se plaža dohranjuje je poznavanje prirodnih karakteristika područja u kojem se postupak izvodi.

Kakav bi materijal bio optimalan?

Idealno, materijal kojim se plaža dohranjuje bi po svom mineralnom sastavu, veličini zrna i boji trebao biti identičan materijalu koji se na postojećoj plaži prirodno nalazi. Ukoliko takav materijal nije dostupan, a često nije, potrebno je naći najsličniji mogući materijal, čije bi trošenje valovima na plaži u budućnosti izazvalo najmanje štetne promjene u okolišu plaže i podmorja.

Konfiguracija i građa hrvatske obale je karakteristična po tome što se u njenom obalnom području ne ulijevaju brojne i sedimentom bogate rijeke, kao što je to primjerice slučaj s talijanske strane. To znači da na obalu i na morsko dno na hrvatskoj strani prirodno stižu vrlo male količine sedimentnog materijala koji se ovdje taloži. Uslijed toga, plaže nam nisu prirodno pjeskovite, već šljunkovite i takve plaže dominiraju na našoj obali. Prema tome, treba imati na umu da je riječ o vrlo zanemarivim količinama sitno-zrnastog materijala koji općenito stiže u more. Pri tome se misli na materijal veličine sitnog pijeska (0,063-0,25 mm) i mulja (< 0,063 mm).

A u praksi se često koristi baš taj, neprikladni materijal?

Kad je u pitanju nasipavanje i/ili dohranjivanje plaža u Hrvatskoj, čest je slučaj da upravo sitno-zrnaste čestice čine značajan udio u materijalu koji se koristi. Stoga, dodatno je potrebno zakonski ograničiti količinu sitnih čestica u materijalu za nasipavanje i dohranjivanje (manjih od 0,063mm). Dotične čestice se radi svoje male veličine neće odmah istaložiti na morsko dno, već dugo ostaju u stupcu morske vode te ih valovi i morske struje raznose na šire područje oko plaže. Time u konačnici dolazi do pokrivanja morskog dna sitnim sedimentom.

Koliko po Vašim saznanjima projekata gradnje plaža uopće ima građevinsku dozvolu i kakvo su one jamstvo kvalitete?

Prema našim saznanjima, plaže u Hrvatskoj se uglavnom grade na osnovu građevinskih dozvola i zakonskih propisa. Građevinska dozvola je samo akt kojim se dopušta građenje i izdaje ga nadležno administrativno tijelo, te samim tim nije jamstvo kvalitete. Veći utjecaj na kvalitetu gradnje ima glavni projekt u kojem su propisani detalji gradnje i tehnologija gradnje. Za kvalitetno projektiranu i izgrađenu plažu odgovornost dijele investitor, projektant, izvođač, nadzorni inženjeri te revident, ako je propisan.

Tko procjenjuje kvalitetu materijala i što ukoliko se sumnja da nije adekvatan?

Kako smo već prethodno naveli, a s obzirom da se kod nas često radi o šljunku, idealan zamjenski materijal u gradnji plaža često nedostaje, pa je potrebno pronaći zamjenski. Za gradnju plaža moguće je koristiti materijal iz kamenoloma čija se kvaliteta dokazuje kroz niz postupaka te takav materijal ima certifikat o kvaliteti kada se isporučuje na gradilište. Kvaliteta materijala se propisuje u glavnom projektu, a kontrolu kvalitete materijala provodi nadzorni inženjer na gradilištu. To najčešće dobro funkcionira i tu nije problem. Problem nastaje kada se koristi mineralna sirovina preostala od gradnje nekog drugog objekta (npr. ceste, hotela i sl.). Tada izvođač treba pribaviti izvještaj o ispitivanju kojim dokazuje da ta mineralna sirovina ispunjava zahtjeve iz projekta, a nadzorni inženjer je dužan provjeriti usklađenost tog materijala sa glavnim projektom. Tu je zapravo potreban angažman instituta, fakulteta i certificiranih tvrtki koji imaju potrebne laboratorije i mjesta ispitivanja materijala, kako bi se utvrdila njegova prikladnost za planirani postupak.

Ako se radi o dohranjivanju plaža, u tom slučaju se ne vrši provjera kvalitete materijala već se radi o procjeni nadležnog ureda grada ili općine (ili koncesionara) koji vrši održavanje plaža.

Koliko ste upoznati s odnosom lokalnih uprava na Makarskoj rivijeri prema plažama, koliko su informirani? I koliko su plaže devastirane, odnosno gdje je stanje najlošije?

Ponekad nije jednostavno doći do čelnika i drugih odgovornih u općinama i gradovima koji su zaduženi za ovu problematiku, kao i do podataka o nasipavanju. Višegodišnje iskustvo istraživanja i djelovanja u lokalnim zajednicama (nije riječ o Makarskoj) pokazalo nam je da je od iznimne važnosti predstaviti rezultate svojih istraživanja i pretočiti ih u konkretne brojke (količine materijala koji je odnesen, vrijeme potrebno za odnošenje, novac doslovno bačen u more…). Brojke vrlo zorno i direktno ukazuju na problem ukoliko on postoji. Drugim riječima, potrebno je nama koji se bavimo istraživanjima dati više prostora kako bismo podijelili svoje ideje i rezultate na dobrobit svih. Radom na projektima, te nakon toga prikazivanjem rezultata svojih istraživanja u obliku višestrukih predavanja i pojavljivanjem u medijima moguće je senzibilizirati lokalno stanovništvo, koje je u velikoj mjeri i sada svjesno problema i svjedoči devastaciji obale i podmorja, ne samo u području Makarske, već i na drugim mjestima. Nadalje, rezultati naših istraživanja svakako moraju biti uključeni u donošenje odluka i zakona.

Kao struku vas treba više konzultirati?

Možemo to slikovito usporediti sa situacijom kad čovjek teško oboli: zasigurno se neće sam operirati i liječiti, već će posjetiti stručnjaka liječnika. Isti princip se može primijeniti i ovdje: struke koje imaju što reći o nasipavanju i dohranjivanju plaža moraju biti uključene u sve segmente ove problematike, od istraživanja do donošenja zakona, provođenja postupaka dohranjivanja i nasipavanja, ali i daljnjih praćenja lokacija na kojima je postupak izveden.

Po čemu je Makarska specifična, što treba uvažavati?

Područje Makarske je prirodno strmo i prirodno ima vrlo male površine prirodnih plaža, pa je svima jasan cilj radova kojim se te površine nastoje povećati. No to isto područje je vrlo izloženo djelovanju valova (juga i lebića), koji su u konačnici jedan od prirodnih razloga zbog čega prirodno plaže tamo nisu široke ni duge. Drugim riječima: tamo nije moguće ili je vrlo teško moguće dugotrajno proširiti površine plaža. Gradnja plaža „za jednu sezonu“ na Makarskoj rivijeri je stoga nažalost postala praksa posljednjih godina. Na mnogim mjestima dogodilo se upravo ono što bi svakako trebalo izbjeći, a to je proširivanje (gradnja) postojećih plaža i gradnja novih i to materijalom koji nipošto nije prihvatljiv. Posljedice takvog nasipavanja vidljive su iz zraka u moru gotovo momentalno. Na podmorju su vidljive čim se materijal slegne, a devastirana, ponovno erodirana obala česta je slika ujesen, kad turistička sezona prođe.

Koliko znam, prirodne plaže koje se jednom naspu, moraju se tako nasipati kontinuirano. Što to znači za život u podmorju?

Kao što smo na početku rekli, prirodne plaže se nadohranjuju kako bi se nadomjestila šteta nastala uslijed erozije. Svako proširivanje prirodne plaže je gradnja. No prirodna plaža s razlogom ima svoje prirodne dimenzije. One su rezultat ravnoteže u prirodnom donosu i odnošenju materijala. Svako uplitanje čovjeka bez prethodne analize i procjene mogućih promjena može dovesti do uništavanja i onoga što je bilo prirodno.

Kada je riječ o nasipanju plaža, dakle o njihovoj gradnji na mjestima na kojima one nisu postojale, to zapravo znači da ne postoji prirodan izvor materijala koji će tu plažu  redovito i prirodno nadohranjivati, pa to mora činiti čovjek.

Kako naći optimalan način održavanja takvih prirodnih, ali dohranjivanih plaža?

Kako bi se smanjila erozija nasutog materijala, a time i učestalost dohranjivanja, brojne države u svijetu su prepoznale šljunak kao pogodan materijal u borbi protiv erozije plaža, pa ga čak polažu i na mjesta na kojima su plaže bile ili jesu prirodno pješčane. Šljunak efikasno raspršuje energiju valova, ali i propušta morsku vodu koju valovi naguraju na plažu. Na taj način šljunak ostaje na njoj, a morska voda se povlači.

Kod nas je situacija drugačija: na prirodno šljunčanim plažama, gdje je veličina zrna često i veća od 6 cm, dodaje se uglavnom materijal koji je presitan i vrlo brzo biva odnesen u more. Kad je u pitanju veličina zrna <0,063 mm, to je poseban problem, jer takav materijal zamućuje more.

A to se negativno odražava na staništa pod morem?

S obzirom da zamućeno more kod nas nije prirodno stanje, zajednice organizama na morskom dnu i u vodenom stupcu nisu navikle na takav okoliš i direktno su ugrožene ovom pojavom, kao i kasnijim taloženjem sitnih čestica na dno. Zamućenje i prisutnost velike količine čestica u morskoj vodi dovodi do sprječavanja procesa fotosinteze te ugibanja biljaka i alga na dnu. Ovdje je potrebno posebice spomenuti livade zaštićene endemske morske cvjetnice Posidonia oceanica, kojoj i pored drugih prijetnji kojima su izložene, zamućenje morske vode stvara sjenu i onemogućuje fotosintezu. Nadalje, brojni organizmi koji žive pričvršćeni na morskom dnu hrane se filtrirajući morsku vodu. Osim što mogu biti direktno zatrpani velikom količinom unesenog materijala, povećana količina sitnih čestica ih doslovno guši. Primjer zatrpanih periski nakon nasipavanja plaže imali smo u Crikvenici prošle godine. Nadalje, iako ih ne vidimo, u vodenom stupcu se nalaze brojne ličinke najraznovrsnijih morskih organizama, uključujući i ribe. Višak čestica u vodi mijenja njihov okoliš i time ih direktno ugrožava, što dovodi posljedično do masovnih ugibanja, napuštanja staništa i time nestanka autohtone zajednice. Ljudi ovakav problem možda najbolje percipiraju kroz manjak ili nestanak ribljih vrsta, čija mlađ također stradava uslijed zamućenja. Problem s uništavanjem staništa na morskom dnu ovdje ne prestaje: takva opustošena mjesta često nasele invazivne vrste koje su kod nas danas sve češće radi klimatskih promjena, a s takvim vrstama počinje sasvim drugačiji niz problema. Sve što smo naveli pokazuje na kompleksnost, krhkost i osjetljivost okoliša plaža i morskog okoliša oko njih.

Je li se ikad dogodilo da je plaža uistinu vraćena u prvobitno stanje po nalogu inspekcije ili neke druge institucije i je li takvo rješenje nonsens?

Nije nam poznato da je takvo rješenje inspekcije negdje doneseno.

Biste li istaknuli neki pozitivan primjer na obali?

Od pozitivnih primjera bismo istaknuli plažu Lone u Rovinju gdje je dio plaže izložen većim valovima izgrađen od stabilnih materijala (kamen, beton) projektiranih na način da disipiraju dio valne energije. U zaštićenijem dijelu uvale izveden je nasuti dio plaže koji je dodatno stabiliziran hidrotehničkim mjerama (pera i pragovi) s ciljem sprječavanja erozije žala.

Radi li se na rješavanju zakonske regulative?

Redovito se donose različite strategije (npr. o upravljanju obalnim prostorom, o razvoju turizma i sl.) koje svaka na svoj način dotiču problematiku erozije obale, nasipavanja i dohranjivanja. Ono što smo primijetili da u takvim dokumentima i dalje nedostaje riječ struke (ili struka) kad su u pitanju provođenje postupaka nasipavanja i dohranjivanja u obalnom prostoru.

Problem koji također vidimo jest nejasna slika koja razina upravljanja je zadužena za što na obali. Često su za istu stvar nadležna različita tijela na različitim razinama, dok neke druge probleme ne rješava nitko, jer naprosto nisu obuhvaćene zakonom ili nisu u ničijoj nadležnosti.

Ivona Ćirak/foto O. F.

- Oglas -